Medvedgrad ~ F. Backman

Uz iznimku Brit-Marie Was Here, pročitala sam sve ostalo što je Backman napisao. Ljubav je započela s Čovjek zvan Ove, nastavila se s Bakicom i And Every Morning The Way Home Gets Longer And Longer, i za očekivati je bilo da će i Medvedgrad nastaviti ovaj sjajan niz. I nije razočarao. Upravo suprotno.

Medvegrad je priča o hokeju, ali i daleko više od toga. Medvedgrad je detaljan i autentičan presjek svakog malog grada koji teži postati veći, jači, bogatiji, a koji sve nade za ekonomski oporavak polaže u uspjeh juniorske momčadi hokejskog kluba. Najveći teret tog uspjeha natovaren je na leđa nekolicine 17-godišnjaka koji su od djetinjstva odgajani da budu najbolji. Naučeni da se “mnogo očekuje od onih kojima je mnogo dano”, naučeni da im se ponekad u drugim aspektima života zbog uspjeha progleda kroz prste, i nenaučeni da snose odgovornost i posljedice za svoja djela.

Jedne kasne večeri potkraj ožujka jedna je mlada osoba uzela dvocijevku, otišla u šumu, prislonila pušku nekome na čelo i povukla okidač.
Ova priča govori o tome kako je do toga došlo.

Način na koji Backman gradi priču do svog vrhunca je fascinantan. Od samog početka jasno je da se isčekuju polufinalna i finalna utakmica hokejaškog kluba. Dok se svaki lik ponaosob priprema za te događaje, jasno je i da se sprema nešto drugo, nešto puno mračnije, nešto što će u danom trenutku samo eksplodirati i okrenuti sve naglavačke. A kad taj trenutak dođe, emocionalni učinak je bio takav da sam zaklopila knjigu, spustila je i dolazila sebi nekoliko minuta.

“Jednostavna istina, koja se ponavlja onoliko često koliko se i zanemaruje, jest da ćeš, ako djetetu kažeš da može učiniti baš sve što poželi ili da ne može učiniti baš ništa, vrlo vjerojatno biti u pravu.”

Uz veliki broj likova (igrača, roditelja, učitelja, trenera, navijača), Backman povlači i velik broj vrlo tema-od mizoginije, malograđanštine, alkoholizma, odgoja, bullyinga do okosnice ove priče, aktualnih “#metoo” pokreta i fenomena “toksične muževnosti” kojima se zadnjih godina u medijima pridaje mnogo više pozornosti. Backman je to odradio na sebi svojstven način; svaki lik plete svoj dio mreže koja na kraju daje jednu cjelovitu i realnu sliku društva i okolnosti o kojima Backman progovara, a to društvo i te okolnosti jednako bi funkcionirale i u bilo kojem sportu i bilo kojoj državi.

“Ne treba nam dugo da jedni druge uvjerimo kako čovjeka treba prestati doživljavati kao čovjeka. A kada dovoljno ljudi šuti dovoljno dugo, nekoliko glasova može stvoriti dojam da svi vrište.”

Teško je bilo između hrpe označenih citata s više od 400 stranica knjige odabrati one koji će donekle prenijeti ne samo atmosferu nego i stil, dočarati likove i uvjeriti one koji se još dvoume da posegnu za Medvedgradom. Medvedgrad je po broju stranica najopširnije, tematski i brojem likova najkompleksnije, a atmosferom najnapetije i najozbiljnije Backmanovo djelo. Je li najbolje – o tome odlučuju zaista samo nijanse i osobne preference.

Knjigu možete kupiti u svim knjižarama ili direktno na webshopu Fokusa. Prijevod potpisuje Antonija Magaš.