naslovnica otok čuvara oluja
recenzija

Otok Čuvara oluja – Catherine Doyle (recenzija)

Otok Čuvara oluja autorice Catherine Doyle čarobna je i zabavna knjiga koja će oduševiti manje i veće ljubitelje mitologije i legendi.

Povrh stare irske legende, tu su i bezvremenska priča o borbi između dobra i zla, čarobne svijeće, te predivan preokret koji mi je izmamio suze na oči. No, krenimo redom:


Otok, Čuvar oluja, Dagda i Morrigan

Irci imaju iznimno zanimljive legende, a Doyle je za svoju priču inspiraciju našla u starim keltskim bogovima Morrigan i Dagdi.

Mračna čarobnica Morrigan i dobroćudni Dagda prije nekoliko stotina godina sukobili su se na otoku Arranmore. Dagda je u toj bici uz pomoć otočkih klanova uspio spriječiti Morriganinu mračnu tiraniju i zarobiti je duboko pod otokom.

No, kako bi je zauzdao njezinu silu, Dagda se skupa sa svojim darovima rasplinuo otokom. Od tada, otok iz svakog klana kroz generacije bira Čuvara oluja koji uz pomoć Dagdinih darova štiti otok i otočane.

arramnore svjetionik
Svjetionik na otoku Arranmore

Ali dvanaestogodišnji Fionn Boyle, potomak jednog od tih klanova, odrastao je daleko na kopnu i o tome ne zna ništa. Boji se mora, i skeptičan je prema svemu što ima veze s otokom.

Naime, klisure otoka oduzele su mu oca i prije no što se rodio. A majka čak i na sigurnom kopnu Dublina nikad nije uspjela pobjeći od tog gubitka.

Ako je išta naučio od svoje majke, to je da se nitko ne smije osjećati loše zbog toga što se osjeća loše. Onda je sve samo još gore.

Zašto Fionn onda ima osjećaj da se otok probudio onoga dana kada je prvi puta kročio na njega?

Zajedno s Fionnom, čitatelji kreću na uzbudljivu avanturu otkrivanja čarolije koja štiti otok i njegove stanovnike. I dok ga djed uči čaroliji koja izvire iz njegovih živopisnih svijeća, pod otokom se budi nešto zlo…

Bezvremenska priča o borbi dobra i zla

Kao i mnoge druge fantasy knjige za ovaj uzrast, i Otok Čuvara oluja brzo je dobila epitet naslijednika Harryja Pottera.

Uvijek sam oprezna s takvim usporedbama. Ali za ovu knjigu mogu reći da ima “ono nešto” potterovsko čime osvaja i veseli čitatelje svih uzrasta.

“Ne sjećam se toga iz povijesnih udžbenika”, mrmljao je Fionn, s pogledom prema nebu. “Zašto smo toliko puno vremena na satovima trošili na nekakvo kamenje s čudnim rezbarijama?”

“Zato što je jako teško vjerovati u čarolije dok te ne uhvate čvrsto za ramena i protresu, Fionne.”

Iako je pozadina cijele priče bitno drukčija, Otok Čuvara oluja istražuje slične teme kao i Potter; tu je jedan poseban dječak od kojega se mnogo očekuje, a o čemu on ne zna puno; dječak koji svoju hrabrost i snagu otkriva kroz brojna iskušenja licem u lice s najdubljim strahovima.

“Postoje i gore stvari kojih se treba bojati, Fionne. Života bez ljubavi. Puta bez značenja. Srca bez hrabrosti.”

Priča je to o dobru i zlu, priča o ogromnoj moći i ogromnoj šteti koju netko može počiniti ako tu moć koristi u krive svrhe. Također, priča je to o snazi obitelji i slobodi da se odlučuje o vlastitoj budućnosti.

Uzbudljiva avantura za male i velike

Otok Čuvara oluja osvaja od prve stranice bogatom atmosferom i neposrednošću. Sve je začinjeno i dobroćudnim humorom i rivalstvom, ali i neočekivanim prijateljstvima.

Slikoviti opisi i atmosfera realistično približavaju i dopunjuju priču. Doyle je savršeno stvorila atmosferu koja miriše na more, kišu, i zemlju. Zbog savršeno odmjerene naracije nema “praznog hoda”; samo strelovito listanje i adrenalinska jurnjava za odgovorima.

Jedan divan i prilično neočekivan preokret naposlijetku će razjasniti i sudbinu Fionnova oca. A ono što ćemo otkriti o djedu i njegovoj svijeći također je veličanstveno, divno i bolno u isti čas.

“Nemoj me sažalijevati, sinko”, rekao je djed meko. “Ispunio sam glavu pustolovinama i smijehom i ljubavi u svim pričama onih koji su bili prije mene…

Ako si baš uporan u tome da nekoga žalis, stvarno bi trebao žaliti sebe. Tvoja je glava još jako prazna. (…) Počni je puniti, sinko. To ti je najveća odgovornost. Moraš živjeti život pun napetog udivljenja tako da, kad ti počne blijedjeti, još uvijek osjetiš tračak te sreće u sebi i taj radosni osjećaj da si se najglasnije smijao, najdublje volio i neustrašivo živio, čak i ako se detalji istope.”

Volim kad me ovako neka knjiga obuzme da na nekoliko sati ne postojim za svijet. Kad se trgnem sa zadnjom stranicom, miris soli i šum valova utihne, a ja čeznem za tim otokom kao da sam fizički stvarno bila tamo.

Takvu je atmosferu stvorila Doyle – a mene bacila u lagani očaj jer je Irska daleko a putovanja zadnje što možemo planirati…

I volim što ovakvu euforiju najčešće nalazim u “middle grade” knjigama. Zadnji trzaji prije nego što sve postane “dosadno i glupo”, zadnja nit čarolije između djetinjstva i adolescencije, one godine kada grčevito treba držati još to malo djetinje naivnosti prije nego što se raspline.

Zato ih čitam. Da sebe podsjetim na tu čaroliju i da je znam sačuvati u svom trinaestogodišnjaku.

Otok Čuvara oluja odlična je knjiga koja me potpuno obuzela, zabavila, raznježila, naježila, ubrzala puls i čak izmamila suzu. Bilo je divno na nekoliko sati boraviti na Arranmoreu i žalila sam kad je priči došao kraj.

Na sreću, Catherine Doyle pripremila je i nastavak The Lost Tide Warriors, a treća knjiga u serijalu The Storm Keepers’ Battle svjetlo dana ugledat će u ožujku 2021.

Nadamo se da će izdavač hrvatskog prijevoda Znanje popratiti serijal, jer povrh sjajne priče, potrudili su se i oko vizualnog identiteta, i knjiga je prava poslastica u svakom smislu.

Spremamo ovu divnu knjigu na policu najdražih naslova za mlađe čitatelje i radujemo se novim avanturama s Fionnom!


Otok Čuvara oluja za Znanje je prevela Hana Greta Matković.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.