Čitavu vječnost nisam čitala ništa domaće (osim lektira s Malcem), a o knjigama Marine Vujčić sam čulo puno dobrih stvari. Kada sam nedavno poharala police u Tisak Media centru, prva knjiga koja se našla u košarici bio je Susjed.
Nisam zažalila ni trena.
Katarina je “jedna prosječna žena srednjih godina, podstanarka u prosječnoj stambenoj zgradi izvan centra, s prosječnim zaposlenjem u državnoj službi i prosječnim željama i nadama”.
Katarina sa svojim susjedom nikada nije razmijenila više od dvije riječi, ne zna čak ni njegovo pravo ime, no to ju ne spriječava da u glavi razradi sve detalje njihova zajedničkog života i zajedničke budućnosti.
“Ta prosječna žena iskoračit će iz svoje prosječnosti i preobraziti se u potpuno drugačiju osobu, a zbivanja u romanu pretvorit će se u napetu psihološku dramu. Susjed je roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima.”
Biti u Katarininoj glavi 181 stranicu jedinstven je doživljaj. Naracijom u prvom licu Marina Vujčić postigla je da vas Katarina od prve stranice zgrabi i ne pušta do samog kraja. Čitati Susjeda je kao da u slow-motionu gledate kako se pred vašim očima odvija neka katastrofa, lavina koja se ne da zaustaviti, a na vama je da se čvrsto držite i čekate ishod jer ovo ne može dobro završiti.
Ti bi sad sigurno mislio da pretjerujem, ali takve smo ti mi žene. Navikni se. Mi ti sve živo pretvorimo u romantiku. I najobičniju kadu, a o krevetu da i ne govorimo.
Pročitala sam Susjeda u jedno popodne jer sam jednostavno morala saznati kamo ovo sve vodi i što je Katarina sve sposobna učiniti.
Ono što počne kao nevino maštarenje svjetlosnom brzinom eskalira u ozbiljne deluzije i paranoju. One su rezultat Katarininog samačkog života i usamljenosti, prošlih omalovažanja i teških razočaranja, a pomalo i krize srednjih godina i psihičke labilnosti.
Problemi se katkad mogu i odgoditi. Praviš se da ih nema, zguraš ih pod tepih, i shvatiš da su oni zapravo samo u tvojoj glavi, ako ih tamo pustiš.
Nije mi bilo teško shvatiti kako je malo potrebno da stvari izmaknu kontroli jer sam, kao i Katarina, sposobna u glavi razviti sve moguće scenarije u kojima bi nešto moglo poći po zlu i stvoriti si ogroman stres oko nečega što se zapravo nije ni dogodilo, a vjerojatno i neće.
Nakon svega što smo prošli s Katarinom, istodobno mislim i da je i da nije zaslužila što je na kraju dobila. Ali s Katarinom ništa nije jednostavno, pa mogu samo preporučiti da pročitate knjigu i sami odlučite bi li neki drugi ishod imao više smisla i bi li bio pravedniji, ako ne i očekivaniji.
