Ribari nigerijskog književnika i profesora književnosti Chigozie Obioma bremenita je simbolikom i dubokom krizom identiteta nigerijskog društva prikazanih kroz priču jedne obitelji.
To je vrsta kvalitetne knjige o kojoj se pišu eseji i diplomski radovi, pa je napisati recenziju priličan izazov.
Toliko je slojeva i metafora koje se razmotavaju svakom stranicom. Malo je reći, oduševila me i danima ne prestajem razmišljati o njoj.
Stoga—na pola recenzija, na pola tok misli dok mi je knjiga svježa u glavi, jer o ovoj knjizi se može (i treba) puno raspravljati.
Kratko o sadržaju
Priča je smještena u nigerijski grad Akure u drugoj polovici 1990-ih godina. Radnju, koja se proteže kroz nešto više od 10 godina, u prvom licu prepričava Benjamin.
Pratimo strogu i religioznu obitelj Agwu koju čine otac, majka, i šestero djece. Otac zbog posla seli u 1000 kilometara udaljeni grad.
U odsutnosti, očev autoritet polako blijedi.
Stoga četvorica starijih sinova (Ikenna,15 godina, Boja, 13, Obembe,11, i Benjamin, 9 godina ) jednog dana odluče ribariti na rijeci Omi-Ala.
Rijeka je na zao glas došla zbog nerazjašnjenih smrti koje su se u blizini odvile, pa im roditelji strogo brane da joj prilaze.
“Njegov divovski lik koji je zahtijevao pristojnost i tišinu s vremenom se smanjio na veličinu zrna graška. Uhodana rutina koja je dugo bila obrazac našeg svakodnevnog života, a koja je podrazumijevala smirenost, poslušnost, učenje i prisilan poslijepodnevni odmor, s vremenom je popustila. Njegove svevideće oči, koje smo dotad držali sposobnima primijetiti svaku našu i najsitniju, kradom načinjenu nepodopštinu, zastrla je koprena. Početkom trećeg mjeseca njegovog odsustva, njegova duga ruka koja je često mahala bičem, sredstvom upozorenja, puknula je kao sasušena grana. I tad smo se oslobodili. Knjige smo odložili na policu i krenuli u istraživanje svetog svijeta onkraj onoga na koji smo bili naviknuti.”
No dječački nestašluk poprima tragične razmjere kada ih jednog dana kod rijeke presretne beskućnik i luđak Abulu. Uz mnoge druge izgovorene besmislice, Abulu najstarijem bratu Ikenni prorekne da će ga ubiti jedan od braće.
Od tog dana stvari kreću nizbrdo. Stvara se raskol među braćom, tragedije se nižu jedna za drugom; a mržnja prema Abuli samo pokreće novi krug nasilja i smrti.
Simbolika rijeke
Odlazak na zabranjenu rijeku okidač je radnje i zakotrlja cijelu priču. No zašto je rijeka toliko notorna?
Najlogičniji razlog je da roditelji pokušavaju izbjeći utapanja zbog dubine i opasnih struja. Rijeka je zbog toga i simbol (ne)poslušnosti i pobune prema roditeljskim granicama i zabranama—što je jasno po tome da su je dječaci prekoračili čim oca nema u blizini.
Tu je i strah od “zloduha” za koje praznovjerno, spiritističko stanovništvo vjeruje da obitava u rijeci.
Naposljetku, taj se strah prelijeva i na društvene norme, pa je tako boravak na rijeci jednostavno nešto što dobri građani ne bi trebali raditi—zato čak postoji i policijski sat.
Ribarenje: tradicija ili barbarstvo?
Sada je već jasnije zašto inače cijenjeno zanimanje ribara s tisućljetnom tradicijom u ovoj priči ima negativne konotacije, a za oca predstavlja barbarsku aktivnost.
Ribarenje inače poznajemo kao izvor života—hrane. Za braću, ribarenje je jednostavno nešto čime krate dane i razbijaju svakodnevicu, ali i jedna vrsta inicijacije u svijet odraslih gdje muškarac privređuje i hrani obitelj. Ta ih aktivnost jače povezuje, jer kriju tajnu od majke.
Koliko je, stoga, simbolično, da će upravo ribarenje postati okidač raskola među njima. Sudaraju se kršćanska simbolika rijeke i spiritistički misticizam lokalnog folklora—i jasno je da taj sraz ne može dobro završiti.
Naposljetku, kada otac sazna čime se dječaci bave, prvo ih izbičuje, pa im kaže:
Želim da budete skupina ribara koji će biti ribari dobrih snova, koji neće odustati dok ne uhvate najveći ulov. Želim da budete neodoljiva sila koja ruši sve na svom putu, opasni i nezaustavljivi ribari… Ne oni ribari koji ribare u prljavoj močvari kao što je Omi-Ala, nego ribari uma. Poduzetni i prodorni. Djeca koja će uroniti ruke u rijeke, mora, oceane ovog života i postati uspješni ljudi…”
I ove su riječi posebno teške jer dolaze od oca koji je odavno isplanirao svjetlu budućnost za svoju djecu—oni će postati pilot, odvjetnik, liječnik, profesor, inženjer.
Ali baš kao kada bacate udicu u rijeku i ne znate hoće li se išta uhvatiti, tako i očevi planovi ostaju samo na nadi i vjeri da će trud uroditi plodom.
Abulu: luđak ili prorok?
Abulu, lokalni beskućnik i luđak, lik je koji će vas dobro razdrmati i šokirati.
Za najgrotesknije scene u Ribarima zaslužan je najviše Abulu. On predstavlja sve ono najbolesnije, najprljavije, najsmrdljivije, opsceno, kaos, bolest.
Pa ipak, on se prilično slobodno kreće društvom koje ne zna što bi s njim.
Ne radi se samo o stigmi mentalnih invaliditeta, nego i neznanju (zbog čega njegove priče ljudi smatraju proročanstvima) i neadekvatnosti brige prema takvim ljudima.
Obioma je u nekoliko razgovora pojasnio što Abulu znači za njegov roman pa dijelim ulomak iz intervjua za Moderna Vremena:
(…) ono što mogu reći je da sam uvijek viđao mentalno bolesne ljude po Akureu, gradu gdje sam odrastao i u kojem je smještena radnja romana. Ustvari, Akure je jedina stopostotna činjenica u knjizi. U Nigeriji nema društvenog sistema koji brine o skitnicama. Stoga, ako nemaju nekog člana obitelji koji bi ih maknuo s ulice, oni jednostavno lutaju, kao što to čini Abulu. Kao dijete često su me zbunjivali takvi ljudi i uvijek sam se pitao što bi se moglo učiniti da ih se spasi ili da im se pomogne. Vjerojatno su se detalji o njima nesvjesno utisnuli u moju psihu.”
(MV Info)
Obioma Ribare otvara pjesmom koja govori kako je “luđak silom ušao u našu kuću i oskvrnuo sveto tlo.” No, to je zapravo pjesma o kolonijalistima koji afričkim politeistima silom pokušaju nametnuti ideju “kako u svemiru postoji samo jedna istina”.
U tom svjetlu, Abulu predstavlja i svu “ludost” i apsurd Nigerije nastaloj po ideji kolonizatora. Naime, ujedinivši sjever i jug Nigerije, prisilili su narode koji se ne razumiju ni jezično ni svjetonazorski da žive u jednoj državi.
Kako takva tvorevina može skladno funkcionirati, i tko je onda tu lud?
Magijski realizam – ili ipak ne?
Upravo zbog Abulinih “proročanstava”, zloduha, i drugih mističnih natruha, neki ovu knjigu svrstavaju u žanr magijskog realizma.
No ja se ne bih složila s time. U Ribarima, osim tlapnji, nema stvarnog paranormalnog.
Bi li se braća zavadila i bez Abulinih riječi?
Možda. Vjerojatno. Događalo se, i događa se u mnogim obiteljima još od Biblije.
Jesu li braća mogla jednostavno ignorirati luđakove riječi i nastaviti živjeti u skladu kao prije?
Apsolutno. Mogli su odmahnuti rukom i nikada više ne razmišljati o njemu.
Po meni ovo nije stvar uroka, nego više (auto)sugestije. No koliko je ona zapravo moćna i realna, stvar je individualnih vjerovanja i praznovjerja.
“…crpim iz filozofije i kozmologije naroda Igbo kako bih risao realnosti. Ono što se možda i ne čini mogućim Zapadnom umu, može se zaista dogoditi u svijetu o kojem pišem. Zato mi nema smisla kad mi netko kaže: vaš je roman bajka ili magični realizam. Ne, nije. Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili.”
(MV Info)
Braća, jednostavno, ne mogu izbaciti ideju iz glave nakon što Abulu posije sjeme sumnje.
I što više o toj ideji razmišljaju, to stvarnija ona postaje, dok ne počne utjecati na njihove odluke i ponašanje (ponajprije Ikenne).
Kad govorimo i proročanstvu, tu je i ideja determinizma.
Je li dečkima zaista bilo suđeno da skončaju kako su skončali? Jesu li mogli pobjeći od zacrtane im sudbine? Koliko su na nju mogli sami utjecati, a koliko ih je sudbina koju im Abulu proriče sputala? Koliko je na njihovu slobodu utjecala okolina, obitelj, priroda, društvo, politika, obrazovanje?
Čini se da i sam autor dvoji, jer se ovdje snažni sudaraju vjerovanja naroda Igbo i zapadnjačke ideje samoodređenja, koju otac pokušava usaditi u dječake zapadnjačkim obrazovanjem.
S jedne strane, Obioma pokazuje da izbora imamo. Dječaci su jednostavno mogli poslušati prijatelje i maknuti se od Abulua istog trena.
Još jedan primjer se pojavi kasnije, kada dva mlađa brata dobiju priliku odseliti u Kanadu. No ponovno ih fiksacija na jednu ideju odvrati od tog puta, i okrenu se tragediji umjesto prilici za bolji život.
Predodređenost sudbine jedno je od dominantnih koncepata naroda Igbo, ali i ono je prilično elastično:
“Ideja predodređenosti je koncept naroda Igbo. Postoji vjerovanje da smo ustvari sudbinski predodređeni da postanemo ono što jesmo, tamo gdje jesmo. Ipak, nekad chi ili duh-zaštitnik u svima nama, igra ulogu u tim pregovorima da stvari ne krenu po zlu. Ali chi nije svjestan naše predodređene sudbine. Stoga često pregovara naslijepo. No, netko ponekad može i promijeniti tijek vlastite sudbine ako mu chi ima moć uvjeravanja. Mislim da je ideja ta da postoji apsolutna kontrola univerzuma – sve je isplanirano, kao njemački vlak strogo vjeran vremenu i rasporedu.”
(MV Info)
Chi o kojima Obioma govori pojavljuju se i u knjizi. Naime, svaki član obitelji ima svog chi-ja:
Na primjer, otac je orao koji brani gnijezdo: da nije otišao, dom nikada ne bi postao ranjiv.
Benjamin je noćni leptir, “krhko stvorenje s krilima koje uživa u svjetlu, ali brzo izgubi krila i padne”.
A Ikenna je vrabac: “krhko stvorenje koje nije kreiralo vlastitu sudbinu, nego su je drugi kreirali za njega”. Njegov chi pripada “vrsti neodgovornih stražara koji ponekad napuste svoje štićenike i odu na daleka putovanja ili poslove, ostavljajući ih nezaštićene.”
Dakle: sudbina, ili je Ikennin chi zaspao i prepustio Ikennu samome sebi?
Sraz Afrike i Zapada
Nemoguće je u potpunosti pojmiti kontekst društva u kojem dječaci odrastaju bez da spomenemo koliko je to društvo rastrgano religijski, politički, pa i jezično.
Kroz cijelu se knjigu provlači “zapadnjačko obrazovanje” i selidba u Kanadu kao nešto čemu treba stremiti. Narod bježi od svog identiteta, na silu se pokušava uklopiti u nove ideje, dok se starih ne može riješiti.
“Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Dijelom je to zbog manjka ekonomske stabilnosti kod većine afričkih naroda. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju – kao nekada kolonizatori – da su afrička kultura i ideje zaostale i loše.”
(MV Info)
Kad pričamo o religiji, već sam spomenula da Ribari vrve biblijskim motivima. Evo samo nekih:
- Rijeka i ribari: Isus i apostoli
- patnja i iskupljenje: jedan od braće koji preuzima i plaća “grijehe” i ispašta umjesto ostalih
- Otac: Bog koji predstavlja moralni kompas, autoritet, utjecajan i kada je nevidljiv
- Braća (Kain i Abel) – odnos Ikenne i Boje
- “Istočni” grijeh, pobuna, i posljedice: uređeni dom i obitelj se raspadaju nakon odlaska dječaka na rijeku
- Oprost i milost: otac koji unatoč brojnim “grijesima” stoji uz svoju obitelj
S druge strane, mnoštvo je i motiva iz nigerijskog folklora.
U više navrata spominju se i lokalni običaji, npr. božica zemlje Ala, koja bi se mogla razljutiti ako se samoubojicu sahrani u njezino tlo.
Napokon, tu je i jezik:
“Iako službeni jezik u Nigeriji, engleski je bio formalan jezik kojim ti se obraćaju neznanci i ljudi koji ti nisu u rodu. Engleski je mogao izdubiti kratere između tebe i tvojih prijatelja ili rođaka, ako bi se netko od vas prebacio na njega. Zato nam se naši roditelji gotovo nikad nisu obraćali na engleskome, osim u trenucima kao što je ovaj, kad su nam riječi trebale izmaknuti tlo pod nogama. Naši su roditelji u tome bili vješti pa je i majci uspjelo. Jer riječi “utopio”, “sve”, “postojati”, “opasan”, zvučale su teško, odmjereno, znakovito i osuđujuće, i zadržale se i mučile nas dugo u noć.”
Zanimljivo mi je bilo kako Obioma ne staje samo na jednoj perspektivi.
Uzmimo za primjer oca. On je čovjek koji želi mnogo djece- svoje pleme, klan. No moderno nigerijsko društvo na to gleda s porugom, jer planiranje obitelji u nesigurnoj nigerijskoj ekonomiji znak je civiliziranosti.
S druge strane, on obitelj napušta zbog bankarske karijere u najosjetljivijem razdoblju za svoje sinove. Tako podriva svoj patrijarhalni status.
I sam Obioma (kako kroz lik oca, tako i kroz svoje intervjue) kritizira taj jaz, posebno “čudovište koje su Britanci stvorili ujedinivši Sjevernu i Južnu Nigeriju”. U knjizi se spominju mnogi atentati, napadi, i masakri i općenito neuredna i nesigurna politička situacija u zemlji.
“Nigerija je arbitraran konstrukt koji je, u svom sadašnjem obliku, neodrživ. Trenutno imamo mješavinu Zapadnih i multikulturalnih sociopolitičkih struktura koja je kaotična, nerazumna i neuspješna. U nekoj smo vrsti limba i ne možemo van.”
(MV Info)
Iz stranica izviru rastrganost između dva bitno različita svijeta. Zbog toga mi je čitanje Ribara na mahove bilo teško, pa i zamorno. A sad zamislite da u takvom društvu odrastate i živite.
Zašto pročitati Ribare?
Ako mislite da sam ovolikim pisanjem previše otkrila, moram reći da sam tek zagrebala površinu.
S Ribarima sam iskoračila iz jednoličnih obrazaca zapadnjačke književnosti, i ugodno se iznenadila.
Iako sam znala za neke druge nigerijske pisce (poput Chinue Achebea, ili Chimamanda Ngozi Adichie, koji su prevedeni i na hrvatski), ipak prerijetko posežem za takvim naslovima.
Preporučujem Ribare čitateljima koji vole izazove. Naime, Ribari će vas natjerati da zastanete i promišljate, da istražite što se događa u drugim kutevima ovog našeg planeta.
Unatoč teškoj temi i slojevitosti, radnja teče, naracija je besprijekorna, pa vam se neće činiti da čitate knjigu za lektiru.
Od mene najtoplija preporuka!
Izvori
Za kontekst i bolje razumijevanje puno su mi pomogla dva intervjua:
Intervju Lore Tomaš s autorom za Moderna Vremena iz 2018. (koji sam povremeno i citirala ovdje), a pročitajte i intervju za Jutarnji list , koji također otkriva mnoge zanimljive detalje.
Bilješka o piscu:
Chigozie Obioma rođen je 1986. godine u Akureu u Nigeriji u obitelji od 12-ero djece. Odrastao je govoreći jorubanski, igbo i engleski. Živi i radi u Americi kao profesor književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski.
Na hrvatski su prevedena dva njegova prva romana: “Ribari” i “Orkestar manjina” (oba u prijevodu Mirne Čubranić za izdavačku kuću Hena), a 2024. izdao je i novi roman The Road to the Country. Prva dva romana su po objavljivanju bila u užem izboru za nagradu Booker, a u međuvremenu su osvojila brojne druge prestižne nagrade i prevedena na više od 30 jezika.
