S Tri hrabrice Kate DiCamillo upoznali smo se u knjizi o neustrašivoj Raymie Nightingale. U drugoj knjizi pratimo Louisianu i njezinu baku koje su nam ostale popriličan misterij.
Louisianin put kući nastavlja se u istom gorko-slatkom tonu kao i Raymie Nightingale. Već je u njezinoj priči bilo jasno da sve tri hrabrice – Raymie, Louisiana i Beverly – dolaze iz nesređenih obitelji. Ova knjiga tematski i problematikom prati prethodnu.
Louisiana Elefante cijeli život živi u uvjerenju da su joj roditelji bili slavni cirkuski akrobati. Poginuli su dok je bila beba, nakon čega je brigu o njoj preuzela baka. No Louisiani nije jasno zašto je baka tako paranoična i neprestano od nekoga bježi.
Još manje shvaća zašto je baka usred noći odvozi u drugu državu i bunca o kletvi koja ju progoni.
A kada napokon dobije odgovore koje traži, oni će joj okrenuti život naglavačke.
Pomislila sam: Neće biti sve u redu.
Pomislila sam: Sama sam na svijetu, i morat ću pronaći neki način da spasim samu sebe.
Naprasno napuštanje najdužeg “doma” koji poznaje stavlja Louisianu pred velike izazove. Preko noći mora preuzeti brigu o sebi i baki. Naposlijetku ostaje prepuštena sama sebi.
Ipak, uvijek postoji netko tko je spreman pružiti ruku.
Razlozi zbog kojih baka čini to što čini nisu nešto što dvanaestogodišnjakinja može u potpunosti shvatiti. Bakin izgovor o “kletvi napuštanja” Louisiani nije dovoljno dobar razlog.
Nasreću, baka joj ostavlja neprocjenjiv dar, a to je dar oprosta. Dar da oprosti odraslima što nisu mogli ili znali pružiti joj ono što treba.
Snažna poruka koju ova knjižica nosi u sebi je da nas ne određuje ni prošlost ni ljudi koji su u njoj ostali.
Istina je da će Louisiana ovaj dar moći potpuno shvatiti tek kada postane starija. Za sada, on će joj pomoći da bez gorčine prihvati ruku koja joj je pružena i okrene se budućnosti.
“Želim da nešto znaš, Louisiana. U nekom trenutku, svi mi moramo odlučiti tko želimo biti na ovome svijetu. To je odluka koju donosimo za sebe. Ti si prisiljena donijeti tu odluku u ranoj dobi, ali to ne znači da to ne možeš učiniti na dobar i mudar način. Vjerujem da to možeš. Jako vjerujem u tebe. Ti odlučuješ. Ti odlučuješ tko si, Louisiana. Razumiješ li?”
Lousianin put kući dirljiva je priča puna nade. Autorica ne osuđuje, ne stigmatizira, ne opravdava, i ne generalizira o ovoj teškoj temi.
Kate DiCamillo problemima triju hrabrica pristupa s nevjerojatnom nježnošću, podrškom i nadom. Volim što je uspjela stvoriti tri krajnje autentična dječja glasa. Volim način na koji uobličava dječju emociju.
I još nešto, što volim najviše od svega:
Volim tu nepokolebljivu pozitivu u njezinim pričama za djecu. Tu sveprisutnu utjehu da će, bez obzira na sve, na ovome svijetu uvijek postojati ljudi spremni pružiti ruku i pomoći. Čak i kada to od njih ne tražite.
“…I možda na kraju krajeva nije važno tko nas spušta nego tko nas podiže.”
Louisianin put kući možete čitati kao zasebnu priču, no preporučam da prvo pročitate Raymie Nightingale. Ona će vas pobliže upoznati s drugim likovima i događajima koji su prethodili ovoj priči.
Ovu divnu knjigu u Hrvatskoj je izdao Profil, a s engleskog prevela Dina Morić Bošnjak.
