Tuga je pernata stvar je iskustveni doživljaj koji od vas traži da mu se otvorite na način koji mnogi od nas žele izbjeći; to je intimno i surovo razotkrivanje ranjivih dijelova načetih nepojmljivim gubitkom.
Iako je u srži knjige jedan proces svojstven svima na ovom planetu, ova knjiga definitvno nije pisana da dospije na top ljestvice i zadovolji široke čitateljske ukuse – i u tome leži njezina posebnost.
Proces žalovanja i suočavanje s gubitkom
U jednom londonskom stanu žive otac i njegova dva sina. Tata (inače analitični cinik) shvati beznađe u svojim pokušajima da nastavi sa životom kakav je bio prije smrti njegove supruge. Ljudi su se razišli, Tata pokušava uspostaviti rutinu i red uvjeravajući se da je to dovoljno da život krene dalje.
Tada mu na vrata bane Vrana.
I evo što je rekao:
Neću otići sve dok ti više ne budem potreban.
Spusti me, rekao sam.
Neću dok me ne pozdraviš.
Spusti. Me. Odmah, protisnuo sam, a moja mokraća zagrijala je kolijevku njegova krila.
Uplašen si. Samo pozdravi.
Bok.
Pozdravi kako spada.Zavalio sam se, pomiren sa sudbinom, i poželio da moja žena nije umrla. Poželio sam da ne ležim, obamro od straha, u zagrljaju divovske ptice u vlastitome predsoblju. Poželio sam da se ne moram opterećivati ovime upravo u trenutku najveće tragedije moga života. Bile su to konkretne želje. Bilo je to gorko-divno. Razbistrio sam se.
Bok, Vrano. Drago mi je što smo se napokon upoznali.
Vrana se potom uvlači u sve pore doma. Svojski se trudi da se njezina prisutnost osjeti i tu započinje njezina misija: suočavanje s ludilom emocija na putu ka iscjeljenju.
Vrana: antagonist, mitski varalica, iscjeljitelj, dadilja….
Vrane su oduvijek bile vjerni pratitelji smrti, i možda je jedino logično u ovoj knjizi da je Porter za svoju tugu odabrao isto to naličje. Glasne, nametljive, neuhvatljive, crne, a istovremeno mudre i sveprisutne.
Vrana je “mitski varalica, istodobno pradavan i postmoderan, ilustrator, urednik, vandal…” Paradoksalno (ili ne), Tuga je pokretač ove priče. Ona je naizgled jedino “živo” u domu u kojem je život stao smrću majke. Vrana istovremeno unosi kaos i red, očaj i smijeh, pulsira, hirovita je, diže se i spušta poput plime.
“U drugim verzijama sam liječnik ili sablast. Savršena pomagala: liječnici, sablasti, i vrane. Mi možemo ono što drugi likovi ne mogu, kao jesti tugu, od-rađati tajne i voditi kazališne bitke s jezikom i Bogom. Bio sam prijatelj, izgovor, deus-ex-machina, šala, simptom, umišljaj, prikaza, štaka, igračka, fantom, geg, psihoanalitičar, dadilja. (…)
Što je vrana čoporu ožalošćenih ljudi? Zagrljaj.
Bol.
Rana.
Čep.
Zijev.
Uteg.
Jaz.”
Jednom je najbolji prijatelj, drugi puta je iritantna i uvredljiva. No ona je tu. Ona je činjenica života s kojom se treba suočiti.
Terapijske metode i učinak žalovanja
Žalovanje je težak ali bitan proces koji omogućava da prihvatimo ogromnu tugu te da s njom naučimo živjeti na zdrav način. Oni malo kvalificiraniji za istraživanje ljudske psihe prepoznati će mnoge mehanizme kojima se ljudski um nosi sa smrću, gubitkom i tugom.
Vrana će naizgled tatu i sinove provesti kroz pakao, mučiti ih i testirati, dovesti do ruba razuma. Čak i tata iz ove priče svjestan je slabe granice između imaginarnih i stvarnih svjetova u kojima obitavaju on i njegovi sinovi i od iste ne bježi.
No upravo u tome leži Vranina veličina. Ona “vjeruje u terapijske metode” koje će se do kraja ove knjižice pokazati vrlo uspješnima.
Nazvali to obrambenim mehanizmom ili nekako drukčije, ono što je sigurno jest da tuga na različite načine oboja i oblikuje sve ostale aspekte njihovih života – od igre do očeva spisateljskog rada. Ponekad i na načine koje okolina možda teško može shvatiti.
Tata: Fascinantno je kako Vrana neprestano oscilira između svojeg prirodnog i svojeg uljuđenog “ja”, između strvinara i filozofa, između božice potpunog bitka i crne mrlje, između Vrane i njegove pticosti. Meni to djeluje istovjetno razgovoru između ožalošćenih i umrli, tada i sada, Mogao bh mnogo naučiti od njega. (…)
Vrana: (Tako mu ja izvodim svoje neobuzdane vranske skečeve, za njegovo dobro. Mislim da misli da je to neka stonehengeovska šamanska spika, da sluša duh ptica. Meni svejedno, što god mu je potrebno da progura.)
Drugi dio indikativno nosi naziv Obrana gnijezda. Vrana se, naime, prilično strelovito “pobrine” za uljeze u gnijezdu ako su u njemu ptići. Isto se tako brutalno i odrešito pobrine za demone (auto)destruktivnosti koji se pokušaju uvući u dom.
U više navrata, naša Vrana usmjerava energiju i emocije tate i sinova u kreativnost dok ih podučava nekim teškim lekcijama. I malo po malo, tata i sinovi stvorit će neke nove životne navike i snaći se kada ih Vrana tiho i neprimjetno napusti.
Fragmentirani kaleidoskop emocija i misli
Tuga je pernata stvar nema klasičnu naraciju, dijaloge, razvoj likova, niti stil i konstrukciju romana ili novele. Podijeljena je na tri dijela naslovljena Tračak noći, Obrana gnijezda, i Dopuštenje za odlazak, a razlomljena je na mnoštvo manjih sekcija iz perspektive tate, Vrane, i sinova.
Njihov izražaj značajno varira od melankolije i sentimentalnosti do mahnitih i vulgarnih izljeva lišenih konvencionalnosti u stilu ili formi.
Pretenciozno? Zbunjujuće? Zbrda zdola?
Možda. Kako kome. No ono najbitnije što treba imati na umu čitajući Tugu jest da je ona velikim dijelom inspirirana smrću autorove majke kada mu je bilo samo 6 godina.
Pokušajte se prisjetiti bilo kojeg događaja iz ranog djetinjstva i bit će vam poznata ta razljomljenost sjećanja i slika koji mogu ili ne moraju odgovarati činjenicama i stvarnom stanju svega što se u tom trenutku zaista događalo.
Njegova dob, vremenski odmak, i fragmenti sjećanja stoga teško mogu tvoriti neku koherentnu i “logičnu” cjelinu, a vjerujem da to autoru nije bila ni namjera.
On, je, naime, i sam priznao da ova knjiga vjerojatno nikada ne bi bila objavljena da nije pala u ruke prijatelju u izdavačkoj industriji. Nije dovoljno komercijalna, nije univerzalna. I definitivno nema kalupa u koji bi se uklopila.
Individualno i intimno iskustvo
Proces žalovanja nikada nije isti u dvije različite osobe. Tuga je pernata stvar je samo jedan prikaz tog procesa. Porterov prikaz. Ipak, onaj kostur uspio je dotaknuti dovoljan broj čitatelja koji su svojevremeno i sami bili prisliljeni pustiti neke Vrane u svoj dom.
Porterov način da uhvati taj proces nije univerzalno iskustvo i stoga je teško očekivati da će svatko u njoj pronaći nešto za sebe.
I to je u redu. Ne mogu usporediti ovu knjigu s nekom drugom i reći da će vam se nekom analogijom svidjeti. Knjiga je to za koju je teško reći “svidjela mi se” (ili ne) iz istog razloga što takva mjerila ne bih primjenjivala ni na nečiji osobni dnevnik.
Neumoljiva životna činjenica je da ćemo se suočiti s gubitkom mnogih dragih ljudi. Ova je knjižica terapijski podsjetnik da u takvim trenucima od tuge ne treba bježati, nego se s njom suočiti, pa čak je i prigrliti na putu ka iscjeljenju.
Tuga je pernata stvar je knjževni prvijenac engleskog pisca Maxa Portera. Za ovo djelo su se po izlasku nizali hvalospjevi, a autoru se predviđa sjajna budućnost na književnom nebu.
Knjigu je na hrvatski prevela Petra Mrduljaš, a nabaviti je možete (sada po sniženoj cijeni) na webshopu izdavača Mozaik knjiga.
