Dah koji život znači: smisao života u naličju smrti

Dah koji život znači više je od memoara o borbi s neizlječivom bolesti. To je iznimno inteligentno, elokventno, duboko razmišljanje o životu, medicini, intelektu, jeziku, i književnosti u sjeni neizlječive bolesti.

Ovu sam knjigu prvi puta čitala 2017. godine. Ostavila je snažan dojam i tada, no morala sam iskusiti tešku bolest u obitelji i pročitati neke slične knjige da bih, nakon nekoliko godina, ponovno osjetila jaku potrebu da je još jednom pročitam i zapišem nove dojmove.

O čemu se radi?

Dah koji život znači memoarski su zapisi Paula Kalanithija, američkog neurokirurga i neuroznanstvenika kojemu je s 36 godina dijagnosticiran rak pluća.

No ovo nije kronologija liječenja jedne bolesti ili serija malih, poluprozirnih i nedokuhanih mudrosti nama koji ostajemo po strani (o ovome malo više kasnije). 

Dah koji život znači su zapisi i promišljanja liječnika neurokirurga koji je o smrti i smislu života duboko promišljao puno prije nego što se i sam s njom suočio.

“Pripremite se. Sjednite. Doznajte što je hrabrost. Ustanovite koliko je hrabro otkriti se na ovaj način. Ali, iznad svega, ustanovite što znači u svojim riječima i dalje živjeti, duboko utjecati na tuđe živote čak i kad vas više nema. (… ) 
Poslušajte Paula. U tišini između njegovih riječi slušajte ono što biste odgovorili. U tome je njegova poruka. Ja sam je shvatio. Nadam se da ćete je i vi doživjeti. To je dar.”

– iz predgovora (Abraham Verghese)

Najveći dio ove nevelike knjižica od svega 200 strana, pored kratkih predgovora, uvoda, i pogovora, čine dva dijela koje je pisao sam Kalanithi.

Prvi dio, Počinjem u savršenom zdravlju, mahom se bavi Kalanithijevim životnim i karijernim putem u kojem opisuje kako je od žarkog zanimanja za književnost došao do neurokirurgije i neuroznanosti.

Biografija je to mladog liječnika punog potencijala koji se nakon godina obrazovanja i rada gotovo domogao vrha u privatnom i poslovnom životu. 

Drugi dio, Ne staj do smrti, bavi se onim dijelom nakon dijagnoze u kojem Paul nije siguran što učiniti s vremenom koje mu je preostalo.

U ovome dijelu njegova se perspektiva bitno mijenja; Kalanithi se obazire na svoju ulogu liječnika koji se odjednom našao s druge strane pitanja “koliko mi je vremena preostalo”?

“Budući da mozak posreduje u našem doživljaju života, svaki neurološki problem prisiljava pacijenta i njegovu obitelj, u idealnom slučaju iz liječnikove smjernice, odgovoriti na sljedeće pitanje: što život čini dovoljno smislenim da bi se nastavilo živjeti?” … Shvatio sam da prije nego što pristupim zahvatu na pacijentovu mozgu moram shvatiti njegov um: njegov identitet, njegove vrijednosti, što njegov život čini vrijednim življenja…”

Te refleksije odaju iznimno inteligentnog čovjeka gladnog znanja i razumijevanja što znači biti čovjekom. Čovjeka koji uz medicinu bio i izniman spisateljski talent. Liječnika kojem je medicina bila poziv, a ne zanimanje.

Osobni dojam

Iako su epiteti koji se prišivaju ovoj knjizi “srcedrapajuća” ili “potresna”, na mene je djelovala iznenađujuće utješno, inspirativno i motivirajuće.

Da pojasnim.

Čitati knjigu u kojoj netko umire od raka, kratko nakon što mi je rak brutalno pokosio oca, zvuči kao recept za suze i ružne uspomene na bolest i smrt. 

No, ono što je Paul Kalanithi tako jednostavno razbistrio ovom kratkom knjigom je da se, zapravo, radi o životu, ne smrti.

“Tog sam jutra donio odluku: prisilit ću se na povratak u operacijsku salu. Zašto? Zato što sam to mogao. Zato što sam to bio. Zato što ću morati naučiti živjeti na drukčiji način, shvaćajući smrt kao impozantnu putujuću gošću, ali znajući da sam, čak i ako umirem, dok doista ne umrem, i dalje živ.”

Kada nekoga izgubimo, ne slomi nas trenutak kada je prestao disati. Ne; kao što je Marko Babić sažeo u svojoj knjizi Putovanje zvano igra, smrt je zaista samo trenutak.

Međutim, oplakujemo sve ono što je ta osoba bila, i što je još mogla biti, a to je daleko veći gubitak od onog trenutnog, fizičkog.

Da je poživio, Kalanithi bi zasigurno zadužio čovječanstvo. Već kao student diplomirao je s počastima, za svoj rad osvajao prestižne nagrade, a po završetku stažiranja namjeravao se baviti neuroznanošću. 

U tome leži tragedija; znanstveni rad znači godine i godine posvećenosti istraživanju, a dijagnoza mu je to vrijeme oduzela.

dah koji život znači (Paul Kalanithi) citat

Ono što mi je Kalanithijevom pisanju najdojmljivije je da on ne pokušava prodrijeti do neke univerzalne istine o smislu života. Naprotiv, Kalanithi je itekako svjestan da ga terminalna bolest neće učiniti mudrijim ni pametnijim.

Kalanithi je do kostiju iskren da nema pojma što bi trebao raditi, misliti, ili osjećati, a pogotovo ne glumiti proroka i mudraca.

“Počeo sam shvaćati da toliko približavanje vlastitoj smrtnosti nije promijenilo ništa i da je promijenilo sve. Prije nego što su mi dijagnosticirali rak, znao sam da ću jednog dana umrijeti, ali nisam znao kada. Nakon dijagnoze, znao sam da ću jednog dana umrijeti, ali nisam znao kada. No sada sam toga bio jasno svjestan. Taj problem zapravo nije bio znanstvene prirode. Činjeničnost smrti uznemiruje. Međutim, drukčije ne možemo živjeti.”

Jer na kraju krajeva, što drugo možemo suočeni s terminalnom bolešću od koje ne možemo pobjeći?

When Breath Becomes Air: simbolika daha i zraka

Kao “jezičarki”, posebno me privukao Kalanithijev afinitet prema književnosti i jeziku

Kalanithi je, naime, prvotno planirao biti pisac. Koliko su Kalanithiju bile važne riječi ii koliko je duboko osjetio povezanost ljudskog duha i pisane umjetnosti, svjedoči i originalni naslov knjige.

Naslov je dio pjesme Fulke Grevillea, pjesnika iz 17. stoljeća, a cijela strofa glasi: “You that seek what life is in death, now find it air that once was breath.”

Malo koja sintagma tako snažno može dočarati trenutak smrti, kada dah —život— postane ništa nego malo zraka istisnutog iz pluća posljednji puta. 

“Jezik sam shvaćao kao gotovo nadnaravnu silu koja postoji među ljudima te uspostavlja komunikaciju između mozgova, zaštićenih u centimetar debeloj lubanji. Riječ ima značenje samo među ljudima, a smisao života, njegova vrijednost, vezani su uz dubinu odnosa koje uspostavljamo. Relacijski aspekt ljudskih bića—odnosno, “ljudska racionalnost”—utvrđuje smisao. Pa ipak, taj se proces nekako odvijao u mozgu i tijelu, podložan njihovim fiziološkim imperativima, sklon disfunkcionalnosti i zakazivanju. Pomislio sam kako mora postojati način da jezik života kako ga doživljavamo—jezik strasti, gladi, ljubavi—bude u određenom odnosu, koliko god zamršenom, s jezikom neurona, probavnog sustava i kucanja srca.”

Kalanithi je kao liječnik sa svojim pacijentima konstantno plesao na tankoj liniji između daha i zraka. Cijela je simbolika kompletna kada znamo da je Kalanithi obolio upravo od raka pluća, postajući tako i sam pacijent koji se ovaj puta bori za svoj život. 

Kako riječi i jezik utječu na življenje života? Kako je Paul od književnosti završio u operacijskoj sali? 

Kalanithi se prisjeća nekoliko pacijenata gdje povezanost fascinantno dolazi do izražaja.

Jedan pacijent, zbog tumora na mozgu, mogao je pričati samo u brojevima. Druge riječi nisu prelazile preko usana, samo brojevi. Kalanithi opisuje očaj u očima čovjeka koji može govoriti, ali ne može komunicirati.

Drugi primjer je čovjek koji je čak i za vrijeme otvorene operacije mozga samo psovao. 

Zbog milimetarske greške u organskoj materiji njegova mozga, njegova se komunikacija svela na vulgarnost i psovke. Kako se to odražavalo na njegov život? Njegovu obitelj, prijatelje, pa i kvalitetu života?

Zašto pročitati Dah koji život znači?

Načitala sam se knjiga ove tematike, i Dah koji život znači za klasu je iznad mnoštva drugih koje sam čitala.

Svakoga tko se u životu suočio s terminalnom dijagnozama ona istovremeno plaši, ali i povlači brojna pitanja o životu koja si, vjerojatno, inače, ne bi postavili. I zašto bi—u naponu života, ovdje i sada, kada je smrt samo tiha pratilja o kojoj nemamo potrebe razmišljati svaki dan.

No, kako to izgleda kada se liječnik, koji se sa smrću hrva svaki dan, ovaj puta mora othrvati sam?

Čitajući Dah koji život znači imamo priliku iz prve ruke vidjeti jedinstvenu perspektivu. Meni je osobno bilo utješno pročitati da ne moram sve shvatiti, da ne moram odjednom pojmiti život, jer ako čak i liječnici pred dijagnozom pokleknu i nemaju sve odgovore, osjećala sam da je netko skinuo teret s mojih ramena.

Dovoljno je samo osjećati—strah, bol gubitak, bez paralizirajuće potrebe da razumijemo i zašto

Pored svega, Kalanithi je i sjajan pisac. Ima nečeg istovremeno i liričnog i surovog, ogoljenog u njegovom pisanju. U njegovim se riječima miješaju osjećaji i razum, znanost s umjetnošću, i uspijeva mu prenijeti misli za koje nam obično riječi izmiču.

Iako se radi o maloj knjižici koju možete pročitati za jedno poslijepodne, ona će s vama ostati dugo nakon što okrenete zadnju stranicu. 

Podijeli:

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.