Posljednja pripovjedačica američke spisateljice Donne Barba Higuere je roman za starije osnovnoškolce koji spaja znanstvenu fantastiku i distopiju s elementima meksičkog folklora.
Sadržaj Posljednje pripovjedačice osvojio me na prvu jer me podsjetio na Beskrajno putovanje Beth Revis. Ali najvažnije, ova se knjiga vrti oko priča, uspomena, i sjećanja koja nosimo sa sobom. Čak i kroz stoljeća i svjetlosnim godinama daleko.
Kratko o sadržaju:
Godina je 2061., komet se približava Zemlji, a nekolicina sretnika odabrana je za egzodus sa Zemlje na nenaseljeni planet Sagan. Među odabranim znanstvenicima, teraformerima i vođama je i obitelj Petre Peńa—majka botaničarka, otac geolog, dvanaestogodišnja Petra i njezin mlađi brat Javier. Na brodu će spavati 380 godina, a za to vrijeme, o njima će se brinuti Nadziratelji.
Petra se mora rastati od svoje bake, koja je na nju prenijela ljubav prema pripovijedanju. Petra je odlučna da bakine priče pamti i prepričava, i snagom pripovijedanja sačuva uspomene na Zemlju kakva više ne postoji.
No plan je da Petra, dok spava, upija znanje, a ne priče, i postane botaničarka koja će istraživati novi planet.
Ali još prije polaska, jedna nova struja aktivista pod nazivom Kolektiv počinje zagovarati uniformizam kako bi se potpuno iskorijenila raznolikost i spriječili ikakvi budući sukobi.
Što se na brodu dogodilo tijekom tih silnih godina? Kad se Petra probudi, hoće li je stvarno dočekati svijet kakav im je obećan, ili se izgubilo sve što voli—čak i uspomene i priče?
Oda migrantima i “sanjarima”
Dok pratimo egzodus na daleki Sagan, postaje jasno da je taj put metafora za neke stvarne egzoduse koji se događaju s druge strane oceana—migracijama iz Južne Amerike u SAD.
Posljednja pripovjedačica vrvi elementima iz meksičkog folklora kroz priče koja joj Lita (baka) priča. Tu su i brojne rečenice i fraze na španjolskom, te meksička jela, umjetnici, i običaji.
Sve to nije slučajno, jer je i autorica Donna Barba Higuera potomak meksičkih doseljenika.
Kao i Petra, ona svoje naslijeđe bogato provlači kroz svoje knjige i slikovnice.
“Sjećam se što je Lita rekla o mojim pričama. “Nikada se nemoj sramiti svojeg podrijetla ili priča koje su ti pričali preci. Daj im vlastiti pečat.”
Posljednja pripovjedačica ~ Donna Barba Higuera
Osim toga, Posljednja pripovjedačica referencira knjigu Sanjari (Dreamers) Yuyi Morales koji Petrin brat često čita. I to je priča o obitelji migranata koja se zaputi preko granica s nadom u bolji život.
“Jednog danas smo spakirali darove u naprtnjaču i krenuli preko mosta dugačkog kao svemir. Na drugu stranu smo stigli žedni, puni strahopoštovanja…. Knjige su postale naš jezik. Knjige su postale naš dom. Knjige su postale naš život.”
Dreamers ~ Yuyi Morales
Petrini preci su meksički migranti koji su u Americi potražili novu nadu i bolje prilike za svoju djecu i unuke, pa ne čudi da je nešto od njihove ustrajnosti ostalo i u Petri.
Ostaje pitanje, kako su dočekani u novom svijetu, i ima li u njemu mjesta za drukčija vjerovanja, izgled, svjetonazore, i opredjeljenja?
Zatiranje različitosti-ali pod koju cijenu?
Ako se pita kolektiv, u novom svijetu nema mjesta za relikvije iz starog svijeta, doslovno i figurativno.
Kolektiv je naziv za pokret koji zagovara “brisanje” osobnosti i individualnosti, a s ciljem sprečavanja konflikata. Naime, kada svi isto misle i rade, nema potrebe za sukobima i ratovima.
Ali istodobno, to sa sobom povlači i jednoumlje kojim se lako da manipulirati. Petra, sa svojim izraženim meksičkim koloritom i folklorom, snažna je suprotnost tom jednoumlju i sterilnosti.
“Bez Kolektiva imali bismo samo ratove i glad. Naše zajedništvo i sloga u vezi sa svime osiguravaju da više nikada ne pribjegnemo sukobima…. Mi nikada nećemo gladovati, jer Kolektiv je eliminirao raznolikost i potrebu za višestrukim izborom.”
Posljednja pripovjedačica ~ Donna Barba Higuera
Otkud mu to? On nikada nije bio u muzeju i vidio djela umjetnika od Cezannea do Savagea, Basquiata do Kahlo. Nikada nije jeo u restoranu sa švedskim stolom u kojem bi mogao birati između tjestenina udon i bucatini, između irskog i pepian gulaša. Samo zato što netko ponavlja jedno te isto to ne postaje istina.”
Brisanje iskustava i raznolikosti na kraju će se pokazati kobnim za Kolektiv. Bez obzira radi li se o genetskim ili svjetonazorskim raznolikostima, svi ti detalji bitni su za opstanak i preživljavanje ljudi—kako na Zemlji, tako i na fiktivnom Saganu.
Snažna okosnica ove priče je ljudska otpornost i izdržljivost, te kreativnost i snaga volje da se snađe u nepoznatim uvjetima. A priče – one su zapisane u našim genima kao iskustva generacija koja su dolazile prije nas, nositelji identiteta, i ključ za preživljavanje u budućnosti.
Osobni dojam:
Ukratko—knjiga me nije oduševila, ali nije ni toliko loša da ne bih pregurala do kraja.
Imam dojam da je ovo knjiga koja se želi svidjeti odraslima više nego djeci ponekad pretjeranim forsiranjem različitosti.
Nadalje, svi likovi osim Petre su toliko jednodimenzionalni da postaju lagano iritantni.
Mama i tata nemaju trunke autentičnosti ni karaktera, toliko da sam cijelo vrijeme imala osjećaj da im je prioritet misija, a ne dobrobit vlastite djece.
“Kako ću biti u stanju išta pokrenuti, ako mi ne dopušta da bilo što pokušam? Ako me stalno usmjerava prema botanici, umjesto prema onome što doista volim. Znam da bih mogla biti pripovjedačica. Generatori priča sve upropaste. Odmah mi je jasno je li knjigu napisala stvarna osoba ili beživotan program. A sve što želim jest osjetiti da su priče životne.”
Posljednja pripovjedačica ~ Donna Barba Higuera
Jedna stvar koja mi se svidjela, a mogla bi otvoriti neke nove diskusije, je da se knjiga bavi temom “migranti”. I sami smo “domaćini” brojnim strancima koji traže bolji život u Hrvatskoj, i prema njihovoj brojnosti postoji dosta otpora.
Zato ova knjiga može biti dobar poticaj da se u obzir uzme i druga strana priče i porazgovara o tematici.
Oduševili su me i predivni opisi Sagana, njegovo biljno i životinjsko šarenilo. Sama radnja uporno me gurala naprijed da saznam što se dogodilo na brodu i gdje je Petrina obitelj.
Petra je sjajan lik. Puno toga se sruči na njezina leđa poslije buđenja. Svidjela mi se njezina ustrajnost, i to što ne očajava kad se čini da je sve nestalo. Odlučna je ispuniti svoja san, ostati vjerna sebi, i pronaći svoj identitet.
“Iako me uskoro više neće biti, u ovom trenutku znam tko sam. Ja nisam znanstvenica. Nisam ono što su se moji roditelji nadali da ću biti. Ja sam ono što je Lita znala da jesam. Ja sam pripovjedačica.”
Posljednja pripovjedačica ~ Donna Barba Higuera
Iako nema mnogo “vanjske” akcije, intrige na brodu i 400 godina tajni koje mora otkriti čine ovaj roman napetim, čitljivim, i zaraznim.
Roman Posljednja pripovjedačica osvojila je brojne nagrade i priznanja , između ostalih i prestižnu John Newbery Medal kao i finale Cybils nagrade.
Izvorni naslov: The Last Cuentista
Prijevod: Sandra Nikoletić
Izdavač: Znanje, 2024.
Naša ocjena:
