Pax Sare Pennypacker možda je prvenstveno knjiga za djecu u dobi od 9-12 godina, no radi se ozbiljnom i slojevitom djelu koje bi bilo odličan izbor za školsku lektiru.
Ova predivni roman o povezanosti ljudi i životinja zasigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim, kako mlađe tako ni starije čitatelje.
Kratko o sadržaju
Dvanaestogodišnji Peter seli se k djedu jer otac odlazi u rat. No kod djeda nema mjesta za Paxa, kojeg je Peter kao napuštenog malog lisca spasio od sigurne smrti.
Peter je stoga prisiljen ostaviti Paxa na rubu šume. No već prvu večer kod djeda, Peter shvaća da je to bila ogromna greška. Prepun krivnje, Peter pješice kreće na put od 500 kilometara kako bi pronašao Paxa.
U isto vrijeme, Pax započinje vlastito putovanje. Dok čeka da se Peter vrati, mora se naučiti snaći i otkriti što znači biti lisica u divljini.
No Peter i Pax nemaju puno vremena, jer rat je pred vratima, i jednako pogađa i ljude i životinje.
Hoće li se Pax i Peter ponovno ujediniti prije nego što bude kasno?
Roman je pisan u naizmjeničnim kratkim poglavljima iz Paxove i iz Peterove perspektive. Zbog toga je rasplet priče utoliko teži, jer svjedočite rastu dva lika i različitim putevima kojima bi naposljetku mogli krenuti.
Osobni dojam
Općenito sam slaba na romane kao što je Pax. Dječji roman, pa još roman o životinjama; ne moram ni naglašavati koliko me oduševio.
Srce mi se slamalo nad Peterom kojeg život u njegovih prvih 13 godina nije baš mazio. A pored svega, ostaje i bez vjernog prijatelja.
A Pax? Kako da se pripitomljena životinja snađe sama, gladna, žedna, na nepoznatom terenu punom opasnosti…?
Jako mi se svidio način na koji je autorica obradila temu rata.
Mislim da je sjajno što rat zapravo nema nikakvu geografsku odrednicu, ne navodi se ni vrijeme, ni mjesto, ni zaraćene strane.
“Postoji bolest koja ponekad napadne lisice. Zbog nje se promijene, počnu napadati strance. Rat je takva bolest kod ljudi.”
Pax skoči na noge. Zaraženi ratom – hoće li napasti mojeg dječaka?
Rat je došao u zemlju u kojoj sam živio s ljudima. Sve je bilo uništeno. Posvuda je gorio požar. Mnogi su umrli i to ne samo oni zaraženi ratom, odrasli muškarci. Djeca, majke, stari njihove vrste. Sve životinje. Muškarci koji su bolesni od te bolesti prenose kaos na sve što im se nađe na putu…”
Time je maknula cijeli fokus s bilo kakve politike ili nacionalizma, a ogolila samo onaj užas koji rat sa sobom donosi. Jer u suštini—svi su ratovi isti i u njima mahom stradavaju samo oni koji rat nisu niti zakuhali.
(Ovdje samo malo upozorenje da postoji scena u kojoj jedna životinja strada. No autorica ne ide previše u detalje, pa ne bih rekla da je scena previše uznemirujuća ili odbojna.)
Još jedna stvar koja mi se zaista svidjela je višeslojnost romana.
Naime, ne radi se samo o putovanju kroz šumu. Svaki lik ima svoju životnu priču, svi su obilježeni nekim vlastitim ožiljcima iz prošlosti, a vrlo je lako uvidjeti i kako su ih razni životni događaji doveli da toga da postanu ono što jesu.
Kada pročitate cijelu knjigu, dobijete kompletnu, tematski potpuno zaokruženu sliku, jednu na mahove tužnu i tešku, ali ipak životnu i iscjeljujuću priču o jednoj obitelji, jednom dječaku, i jednom liscu.
Empatija prema životinjama
Jedna od centralnih tema u Paxu je briga za životinje i empatija prema svim živim bićima. Sve je to još dodatno naglašeno ratom, gdje se krug empatije proširuje i na ljude.
No baš kao i s ratom i mržnjom, jasno se iz ove priče iščitava kako je empatija nešto što se uči u obitelji i prenosi kroz generacije.
No, koliko je prevelika povezanost dobra ili loša za životinje?
Iako je Pax neizmjerno odan Peteru, osjeća se odgovornim za njega i želi ga štititi, divlji dio u njemu nikada nije nestao. Međutim, pripitomljeni lisac u njemu ne zna se snaći bez ljudi, što ga skoro košta života.
Vola se podboči i zagleda u njega. “Pripitomljeni lisac, pušten u divljinu? Znaš da bi mogao biti mrtav, zar ne?”
“Znam. I to bi bila moja krivnja. Ako je mrtav, moram ga donijeti kući i pokopati. U svakom slučaju, vraćam se tamo da nađem svojeg lisca i odvedem ga kući.”
Vola je gledala Petera kao da ga vidi prvi put. “Onda, koje od toga, ideš kući ili ideš naći svojeg ljubimca?”
“To je isto,” odgovori Peter naglo i odlučno, i sam iznenađen.
“I učinit ćeš to bez obzira tko te pokuša zaustaviti? Jer znaš da je to ispravno, duboko u sebi?” Vola skupi šaku i udari se o prsa. “U samoj nutrini tebe. Je li tako?”
Peter zastane prije no što je odgovorio, zato što je ova žena—možda luda, možda ne—to tako upitala kao da sudbina svijeta ovisi o tome.
Ali odgovor bi bio isti i da ga je odmah ispalio. Odgovor bi bio isti i da je čekao cijeli život da razmisli o njemu. Udari se o vlastita prsa i osjeti kako mu je srčani mišić poskočio.
“Da, u stvari, to je sve što znam u nutrini sebe.”
Kroz cijeli se roman osjeća lagana pokuda prema ljudima koji remete prirodni poredak životinja, uništavaju staništa, i uznemiruju životinje.
Iako pod empatijom često smatramo “pomoć” i uplitanje, surova je istina da time često nanosimo više štete nego koristi.
To je tema koju u dječjim knjigama još nisam vidjela, što me kod ove knjige dodatno oduševilo, i podsjetilo na jedan od najdražih citata iz Malog princa: Postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio.
No nije sve samo na odnosu čovjek-životinja. Snažno je naglašeno kako je u naravi i ljudi i životinja da se pobrinu za manje i slabije. Upravo ta nit koja se provlači kroz cijelu knjigu čini Paxa izuzetno vrijednim i kvalitetnim štivom.
Nastavak Paxa, Pax: Putovanje kući, ovu temu podiže na novu razinu, pa svakako preporučujem da pročitate i taj nastavak.
Bjesnilo rata
Rat je jedna od okosnica cijelog romana. Iako ne znamo ni gdje se odvija ni o kojem se ratu radi, rat utječe na sve likove i njihove postupke.
Antiratna tematika ovdje je ona naglašena kroz više likova—od oca koji tek odlazi u rat, do Vole, koja je jedan rat već prošla, ali rane nikada nisu zacijelile.
Koliko se djece, pitao se, probudilo ovaj tjedan i svijet im se isto tako promijenio, roditelji su im otišli u rat, možda se nikad neće vratiti kući? To je bilo najgore, naravno. Ali što je s manjim gubitcima? Kolikoj su djeci mjesecima nedostajala njihova starija braća i sestre? Kolika su se morala preseliti? Kolike ljubimce su morali ostaviti iza sebe da se snalaze kako znaju?
I zašto to nitko nije brojao?
“Ljudi bi trebali govoriti istinu o cijeni rata”, rekla je Vola. Ne pripada li i to u cijenu rata?
Rat je glavni pokretač priče jer natjera Petera i Paxa na rastanak (ironično, jer Paxovo ime znači mir).
Tu je i Vola, bivša ratna veteranka koja je radila u sanitetu, a izgubila je nogu u minskom polju.
“Kada sam izašla iz vojske, nisam se sjećala ni jedne jedine istinite stvari o sebi. To ti obuka napravi. Nema više kompletnih osoba, svi smo samo dijelovi koje oni mogu oblikovati u svoje strojeve.”
Vola se bori s PTSP-om, progonjena strahotama rata koji je sprečavaju da nastavi sa starim životom jer više ne prepoznaje sebe.
No spašavajući Petera, spašava i sebe, jer bez obzira na oklop koji je oko sebe podigla,
Gubitak, traume, generacijski obrasci, i izlječenje
Osim rata, još nešto što je zajedničko muškarcima u Peterovoj obitelji je nemogućnost kontrole bijesa. Obrasci ponašanja prenose se s generacije na generaciju, a Peter, svjestan ponora u koji ga bijes vodi, preispituje se i pokušava oduprijeti negativnosti koja u njemu vrije.
“Nisam ljut.” Ali prisili se da rastvori šake i izbroji deset sporih udaha, boreći se protiv toga onako kako je to uvijek činio. Jer što ako je poput svojeg oca, a tom opasnom vrstom ljutnje, onom koja uvijek kuha i koja može eksplodirati bilo kad i povrijediti sve koji joj se nađu na putu? Isprika nikad nije popravila štetu.
”Znaš, kada je došao rat i sam isto išao u vojsku. Kao i moj otac. Kao i tvoj otac sada. Kada dužnost zove, mi u ovoj obitelji to poštujemo. Ne, mladiću, naše jabuke ne padaju daleko od stabla.”
Svjestan je da od onoga što je naslijedio teško može pobjeći. Njegova unutarnja previranja nisu bitno drukčija od Paxovih; ako nosimo divljinu u sebi, možemo li postati pitomi? I koja je cijena toga?
Peteru uspije postati “jabuka koja je pala daleko od stabla”, no samo jer se maknuo iz poznatog okruženja i pod Volinim vodstvom. Peter će tek na svom putovanju i uz Volu naučiti što znači suočiti se s gubitkom. Nebitno tko ili što ga prouzrokovalo.
“O, mogu ti reći, svi su osjećaji opasni. Ljubav, nada… Ha! Nada! Kad smo kod opasnih stvari, ha? Ne, ne možeš izbjeći ništa od toga. U svima nama postoji zvijer zvana ljutnja. Može nam služiti: mnogo dobroga rodi se iz ljutnje; mnoge se nepravde isprave. Ali najprije svi mi moramo shvatiti kako da je civiliziramo.”
Gubitak i smrt su sveprisutni u ovom romanu, i podjednako je dirljivo prikazano žalovanje među ljudima i lisicama.
Zašto pročitati Paxa?
Pax nije samo srcedrapateljna priča o kućnom ljubimcu; to je prilično ozbiljna i inteligentna knjiga koje će klince potaknuti na razmišljanje o ozbiljnim stvarima, ali bez trunke moraliziranja ili podilaženja dječjoj naivnosti.
Pax na nježan, ali dojmljiv način istražuje duboku povezanost između ljudi i životinja. Divna je to slika prijateljskog odnosa punog ljubavi i povjerenja.
Razdvajanje dječaka i lisca je u srži ove priče i ono je okidač za dugo putovanje (metaforično i doslovno) ispunjeno preprekama—a na kraju tog putovanja ni Peter ni Pax neće biti isti.
Ovo je knjiga koja izaziva ogromno suosjećanje kako sa životinjama, tako i s djecom koji ih vole, a moraju ih napustiti.
Djeca i mladi koji nemaju previše znanja ni kontakta s divljinom upoznat će novu perspektivu, onu divlje životinje koja postane privržena čovjeku.
Potaknut će ih to da duboko promisle o tome što stvarno znači voljeti i brinuti se za životinju; a naposljetku, i kako se donose odluke koje su u interesu životinje, a ne ljudi.
Pax je priča o ratu, o razdvajanju, o suočavanju s demonima unutar sebe. To je priča o upornosti, oprostu, suočavanju s prošlošću upakirana u 250 stranica velikog fonta i kratkih poglavlja.
Dok s Paxom i Peterom prolazite brojne prepreke, nemoguće je da izostane i emocionalni angažman, a svemu tome potpomažu i predivni lirični opisi krajolika, kako unutarnjeg tako i vanjskog.
“Peter čvrsto stisne oči da spriječi nadolazeće suze. “Nisam ljut. Samo, ja to nisam izabrao. Nisam izabrao da ovdje bude rat. Nisam izabrao da moj otac ode u vojsku. Nisam izabrao otići iz svog doma. Nisam izabrao otići kod djeda. I sigurno nisam izabrao napustiti životinju ua koju sam se brinuo pet godina.”
“Ti si klinac. Nemaš puno izbora. Ja bih isto bila ljuta. Dyableman ljuta…”
Pax bi bio odlična opcija za izbornu lektiru u višim razredima osnovne škole. Ostavlja mnogo prostora za konstruktivne razgovore i analize, a istovremeno tako lako čitatelja uvlači u Paxov i dječakov svijet.
Nije čudo da ga već proglašavaju modernim klasikom, jer Pax je bezvremenska priča koja se može odvijati bilo gdje i bilo kada, prepuna univerzalnih istina koje nikada ne blijede.
Ako vam se pruži prilika, ponudite je svojim klincima na čitanje. Ova je knjiga uz koju se gradi empatija, produbljuje se razumijevanje svijeta ljudi i životinja, knjiga uz koju se duboko žali i raduje s likovima.
Knjiga povlači jako mnogo ozbiljnih tema; pored rata, rastanka, i gubitka, tu su i osobna odgovornost, kajanje, zalječenje, oprost.
A kraj? Happy end ili ne; ovisi kako gledate, ali zaista jedino pravo moguće razrješenje dugog i napornog puta. Zadnja stranica popraćena je dirljivim crtežom Jona Klassena koji će, ako nije već ostatak priče, možda natjerati i koju suzu na oko.
Meni je.
Izvorni naslov: Pax
Ilustracije: Jon Klassen
Prijevod: Ines Čulo
Ilustracije: Jon Klassen
Izdavač: Školska knjiga (Lumen), 2017.
Naša ocjena:★★★★★
Gdje kupiti? U knjižarama ili na webshopu izdavača
