Prilika života (engl. The Deal of a Lifetime, švedski Ditt livs affär) ukratko se može opisati kao “doza Backmana uz šalicu kave”. Priča je dovoljno kratka da je možete pročitati na kratkoj pauzi kad se zaželite doze Backmana i njegova prepoznatljivog stila.
Radi se kratkoj priči iz pera meni omiljenog autora smještenoj u predblagdansko vrijeme u autorov rodni grad Helsingborg.
Nažalost, meni je Prilika života ipak najslabije Backmanovo djelo; no krenimo redom.
Sadržaj ukratko…
Na Badnju večer, muškarac ozlijeđen u prometnoj nesreći moli tajanstvenu ženu u sivom džemperu da uzme nekog drugog.
No kako je onamo dospio, i čijem se to životu bliži kraj?
Noćas sam sreo smrt pokraj olupine svog auta, nakon nesreće. Svuda je bilo moje krvi. Žena u sivom džemperu stajala je pokraj nje. Nezadovoljno me odmjerila i rekla. “Ne bi trebao biti tu.” Strašno me prepala jer ja sam pobjednik, onaj koji uvijek preživi. A svi koji su takvi boje se smrti. Zato i ostajemo ovdje.
45-godišnji muškarac i petogodišnja djevojčica upoznaju se u bolnici. Oboje boluju od raka. Muškarac, ugledan i bogat, osvrće se na svoj život i odnos s dvadesetogodišnjim sinom i bivšom suprugom.
Cijeli je život ganjao novac i karijeru. Ni ne skriva da obitelj nije bila prioritet, da je bio sebični materijalist.
Ali sada je vrijeme da se suoči s takvim načinom života, a možda uhvati i tu jednu jedinu priliku života da sve popravi.
Kako je, dakle, muškarac završio u prometnoj nesreći, i kakvu je pogodbu sklopio s damom u sivom džemperu? Čije ime će ona na kraju večeri prekrižiti malom grafitnom olovkom u svojoj bilježnici?
Osobni dojam
Prilika života meni je, nažalost, najslabije Backmanovo djelo, a pročitala sam sve što je autor do sad napisao i objavio.
OSTALE KNJIGE I RECENZIJE POGLEDAJTE KLIKOM NA SLIKU
Da, znam; bolesna djevojčica na Badnjak i rak: tema na koju sam posebno osjetljiva.
Pa kako, pobogu, možeš ostati hladna na takvu priču?
Iako se bavi teškom temom, u ovoj kratkoj priči jednostavno nema dovoljno prostora da se povežemo s ijednim likom kao što smo to navikli u Backmanovim romanima.
Ono što sam osjećala tijekom čitanja je da je Backman pokušao zagrabiti duboko do same srži ideje— moralne dileme kada, pod kojim uvjetima, i za koga biste dali svoj život; i vrijedi li vaš život u očima drugih onoliko koliko vrijedi vama.
No, ta se pozamašna ideja razvodnila negdje između ovih sedamdesetak stranica, jer je na tako malo prostora Backman pokušao ugurati i neke druge teme, poput odnosa prema malom rodnom gradu.
Ostala sam nekako ni na ne nebu ni na zemlji. Ne nužno s osjećajem razočaranja, prije bih rekla nedovršenosti.
Nema to veze s time što smo od Backmana navikli na fino zaokružene romane.
Dapače, njegova novela Svakog jutra put do kuće sve je duži mi je jedno od njegovih najdražih djela iako je brojem stranica slična kao Prilika života. Uz to, pročitala sam i novu kratku priču koju je objavio u prosincu 2024., The Answer Is No, koja mi se također jako svidjela.
U Prilici života, zapravo mi se najviše svidio predgovor Fredricka Backmana jer savršeno opisuje osjećaj koji je htio prenijeti.
“Jedan dobar prijatelj jednom mi je rekao da se “najvažniji zadatak u čovjekovu postojanju sastoji od stalnih nastojanja da se barem malo opameti”, pa sam te noći, dok sam pisao, puno razmišljao o tome što se događa kad zasnujete obitelj i prestanete biti najvažnija osoba u svom životu. Razmišljao sam o tome koji bi postupak bio istinski nesebičan. Razmatrao za što bih bio spreman umrijeti i za koga bih dao život. I koja je zapravo razlika između tog dvojega. I ispalo je da je ovo priča o tome. Ne poznajem vas koji je čitate, ali vam želim sretan Božić.”
Jednostavno, imam osjećaj da ovdje nije uspio spoj poruke koju je Backman zamislio te priče i forme koju je za tu poruku odabrao. Ova priča i ovi likovi zaslužuju barem još toliko stranica.
Mjesto radnje: Helsingborg
Jako mi se svidio način na koji se autor dotiče odnosa prema rodnom gradu Helsingborg na jugu Švedske.
Imam, doduše, osjećaj da taj aspekt priče malo “strši” u odnosu na neke veće, bitnije teme za koje mislim da su trebale zauzeti više mjesta u ovoj kratkoj priči.
No odnos prema gradu dodatno naglašava razliku između oca i sina. Naime, jednome je Helsingborg bio pretijesan, a drugome sasvim dovoljan za sreću.
Tu sam rođen, ali se nikada nisam privikao, i Helsingborg i ja nikada nećemo sklopiti primirje. Možda se svi tako osjećaju kad je u pitanju njihov rodni grad jer mjesto s kojeg smo potekli nikad od nas ne zatraži oprost i nikad ne prizna da je prema nama pogrešno postupilo. Nego samo čeka tamo na kraju autoceste E4 i šapće vam: “Možda ćeš postati bogat i moćan. Možda ćeš se vratiti kući u lijepoj odjeći, sa skupocjenim satom. Ali preda mnom ti se ne isplati pretvarati jer znam tko si zapravo. Preplašeni dječačić, ništa drugo.”
Taj će melankolični sentiment prepoznati svi koji su odrasli u malom gradu, u nekom trenutku iz njega otišli, a kada se vrate, drugom očima gledaju na one koji su ostali.
Jer, na kraju, ne radi se o gradu i prilikama koje nudi ili uskraćuje, već u onome što sami u sebi tražimo.
A odrasti znači prihvatiti da se centar vašeg svijeta pomakne prema nekim drugim polovima; odrasti i postati roditelj znači dobiti priliku života da odaberete ono što je zaista važno i od toga ne odustajete.
