Plavetnilo je drugi knjiga u klimatskoj tetralogiji Maje Lunde, norveške spisateljice i novinarke, koja je već prvim romanom Povijest pčela na velika vrata ušla na svjetsku književnu scenu.
Kao i u prvoj knjizi u serijalu, Povijest pčela, Maja Lunde istražuje kako klimatske promjene utječu na ljudske živote i prirodu.
I dok se prva knjiga bavila izumiranjem pčela i kukaca oprašivača, Plavetnilo u fokus stavlja vodu i njezinu presudnu ulogu za opstanak prirode i društva.
Autorica nas u Plavetnilu suočava s trenutnom situacijom, ali i upozorava na najcrnji scenarij koji nas čeka ne promijenimo li svoj odnos prema prirodi.
Kratko o sadržaju
Plavetnilo ima sličnu strukturu kao i Povijest pčela; dvije priče u dvije različite vremenske linije koje se isprepliću.
Prva vremenska linija odvija se 2017. godine, gdje pratimo Signe, Norvežanku, klimatsku aktivisticu i jedriličarku u dobi od 70-ak godina.
Signe se svojim brodićem imena Plavetnilo otisne put Francuske kako bi izravnala neke stare osobne račune. Na put polazi iz Eidesdalena, malenog sela u blizini Ringfjordena, u podnožju glečera Blåfonna.
Iako je u prošlosti glečer sustavno uništavan, kap koja je prelila čašu za Signe jer obijesno rezanje leda s glečera u kockice za whiskey (nešto što je 2015. doista izazvalo burne reakcije u Norveškoj).
Druga vremenska linija smještena je na jug Francuske 2041. godine. Hrane nema zbog suše i kolapsa pčela, haraju požari koje ljudi nemaju čime gasiti, obradive površine uz obalu smanjuju se porastom razine mora. Svijet kakav znamo je razoren bitkama za vodene rezerve.
Nakon što ga požar razdvojio od supruge i sina, David i njegova kći Lou utočište pronalaze u kampu. On je usputna stanica mnogim migrantima koji se žele dočepati sjeverne Europe, gdje vode još ima, a klima je relativno stabilna.
Jednog dana pronalaze stari brodić i sanjaju njime otploviti daleko na sjever. Ali kako će njihov brod otploviti ako su riječna korita suha, a kiša ne pada mjesecima?
Osobni dojam
Čitala sam Plavetnilo u jeku toplinskog vala 2024. Ljeto su obilježile rekordne temperature i oluje koje su nas, doduše, zaobilazile—kiše u mom gradu nije bilo ni na kapaljku. Požari su harali obalom.
U neku ruku, blaža verzija onoga što je Lunde predvidjela za 2041. I moram reći da je čitanje ove knjige tim više dobilo na težini.
Iako će Vas na mahove, čitajući knjige iz ove tetralogije, hvatati lagana panika zbog onoga što se događa, morate znati da Vas Maja Lunde neće okrivljavati i nametati grižnju savjesti.
Naprotiv.
Prisutno je ogromno puno empatije prema sadašnjim nama koji niti smo odgovorni za prošle odluke, niti na jednostavan način možemo zaustaviti tijek koji se zakotrljao puno prije nas.
“Cijeli je život voda, cijeli je život bio voda, kamo god bih se okrenula, oko mene je bila voda, pljuštala je s neba u obliku kiše ili snijega, ispunjavala je jezerca u planinama, ležala kao led u glečeru, slijevala se niz strme padine u tisućama potočića, skupljala se u rijeku Breio, ležala je mirno pred selom u fjordu, fjordu koji je postajao more prema zapadu. Cijeli je moj svijet bio voda. Brda, planine, pašnjaci bili su samo otočići u onome što je zapravo bio svijet; i svoj sam svijet nazivala Zemljom, ali mislila sam da bi se zapravo trebao zvati Voda.”
Fascinantan mi je način na koji Maja Lunde gradi priču tako što različitim likovima i vremenskim linijama povezuje prošlost i sadašnjost.
Već u prvoj knjizi oduševio me takav način stvaranja napetosti jer duboko osjećate uzročno-posljedične veze između prošlosti, sadašnjosti, i budućnosti kada se radi o klimatskim promjenama.
U Plavetnilu, taj je dojam još pojačan Signinim godinama.
Naime, ona je žena od 70-ak godina koja je od djetinjstva neposredno svjedočila uništavanju ledenjaka. Sve vezano za nju odiše borbom, očajem, hitnošću, inatom, i gorčinom jer vrijeme neminovno prolazi, a katastrofalne posljedice ne može zaustaviti.
“Slapovi su me plašili. Svaki put kad sam ondje stajala, kroz glavu su mi prolazile slike ljudi pod tim masama vode, djece koja posrću, padaju na glatko kamenje i ostaju ležati ondje gdje voda udara. Voda je imala snagu i silu, smatrala sam je nepobjedivom. Ali više to nije, ne u susretu s ljudskim rukama, bagerima, čeličnim cijevima, tunelima, ne u susretu s koncesijama, industrijalizacijom i državom blagostanja.”
Ima nečega što slama srce u načinu na koji njezina priča završava. Ne bih htjela otkriti previše, no jedno od pitanja koje se nameću je: koliko zaista svaki pojedinac može učiniti, i koja je magnituda utjecaja koji imamo na buduće generacije?
Generacijska odgovornost na kušnji
Jedna od glavnih tema u svakoj knjizi tetralogije je odnos među različitim generacijama, konkretnije, roditelja i djece.
To ne čudi jer se klimatske promjene događaju kroz nekoliko generacija, no zanimljiva je analiza Maje Lunde o različitim razinama odgovornosti svake generacije (kako prethodnih tako i budućih).
Mnogo bi se dalo pisati o ovoj temi, i o tome jesu li “nove” generacije slabije od starijih… ali ta se tema toliko suptilno provlači da tek čitanjem cijele knjige spoznajete koliko je jaka ta potka, i da odgovor nije nimalo jednostavan.
“…njihovu budućnost krade cijela moja generacija. Da, možda će djeca to napraviti, jer njih on pogađa. Ali sigurno neće, jer ni njih nije briga, današnju djecu, jer njih guraju naprijed generacije iznad njih, poznaju samo odsutnost otpora, nije ih briga dokle god mogu dobiti iPhone 7 čim navrše sedam godina, i vlastit ekran u automobilu i stan za dvadeseti rođendan, neće ih biti briga…”
Već u Povijesti pčela, Lunde je zagrebala u odnos instinkta i intelekta, pitajući se što je od toga presudno kako bismo kao vrsta opstali. U Plavetnilu je tu ideju dodatno pojasnila.
“Kažeš da je u nama da se brinemo za svoje potomke,” rekla sam. “Ali zapravo se brinemo samo za sebe. Sebe i svoju djecu. U najboljem slučaju unuke. One koji dolaze nakon njih zaboravljamo. Istovremeno smo kadri raditi promijene koje utječu na sto generacija unaprijed, koje uništavaju za sve koji dolaze nakon nas. Ergo, zaštitnički je instinkt podbacio.”
Je li gradnja hidroelektrane i uništenja rijeke intelekt ili instinkt? Gradi li intelekt hidroelektranu zbog efikasnosti ili je gradnja pogonjena instinktom za gomilanjem i kontrolom životno važnog resursa?
Zašto trebate pročitati Plavetnilo?
Plavetnilo, kao i ostale knjige u serijalu, potaknut će vas na razmišljanje o ulozi pojedinca u očuvanju jedinog planeta koji imamo.
Maja Lunde uspijeva o ovoj gorućoj temi pisati prepričati poprilično dirljivo, stavljajući pojedinca u fokus jedne široke slike koja obuhvaća cijelo čovječanstvo i prirodu.
Istovremeno, njezino je pisanje na mahove uznemirujuće, ali i nadahnjujuće. Iako nam pokazuje apokaliptične scenarije, čini to bez moraliziranja ili zastrašivanja.
Zapravo, njezine su priče prožete dubokim razumijevanjem za ljudsku narav zbog koje u datim okolnostima, u sadašnjem trenutku, činimo tek koliko možemo i znamo.
No ne dajte se zavarati; ove su knjige puno više od parola o spašavanju okoliša. One su duboka analiza međuljudskih odnosa, sadašnjeg trenutka, međugeneracijskog jaza i prkosa prema autoritetu.
Sve to čvrsto je upleteno i povezano, baš kao i naši životi, sada, ovdje, na planetu koji već gori.
Izvorni naslov: Blå
Prijevod: Anja Majnarić
Izdavač: Naklada Ljevak, 2019.
Gdje kupiti: u knjižarama i webshopu izdavača
Naša ocjena:
Druge knjige u Klimatskoj tetralogiji Maje Lunde:
