Sve što moj sin treba znati o svijetu – F. Backman (recenzija)

Backmanovim se pričama uvijek rado vraćam. Iznimno, Bakica me (suprotno očekivanjima) nije oborila s nogu, no u svakom sam Backmanovom djelu istinski uživala. Ni Sve što moj sin treba znati o svijetu nije bila iznimka.

Ono po čemu je iznimka jest da je u ovoj knjizi glavni lik upravo sam Backman, i to u najvećoj od svih životnih avantura – očinstvu.

Sve što moj sin treba znati o svijetu zbirka je razmišljanja, poruka, i crtica Fredrika Backmana o raznim temama s kojima se suočio kada je postao otac – od mijenjanja pelena i opreme za bebe do Boga i zla u svijetu.

Veći je dio knjige urnebesno smiješan (barem nama koji smo sve to već prošli s jednim djetetom, a s drugim upravo prolazimo).

Dok svome sinu objašnjava čemu ga je očinstvo naučilo, roditelji će se prisjetiti raznih situacija, dana, i noći kada od frustracije i umora nisu znali bi li se, narodski rečeno, smijali ili plakali.

Ali ne bi to bio Backman kada vas istovremeno ne bi i duboko ganuo.

Backman se iskreno prisjeća urnebesnih “katastrofa”, ali i teških trenutaka i vlastitih grešaka.

Mislim da ne moramo više biti “dobri” roditelji. To je vrijeme prošlo. Sad je dovoljno “ne biti stravično loš”. Sve što želimo jest da za 20 godina tvoji psiholozi promrmljaju kako možda i nije sve p-o-t-p-u-n-o naša krivnja.

Backmanovi strahovi poznati su svim roditeljima. U suštini svega nije bitno hoće li dijete ostvariti iznimne akademske rezultate, biti uspješan i bogat, ili omiljen gdje god se pojavi.

Možda najdraži Backmanov esej mi je onaj kada sinu objašnjava zašto bio volio da njegov sin zavoli nogomet, a pogađa točno u srž naših očekivanja od svoje djece.

Dok sinu objašnjava “čari” toga sporta, neprestano ga podsjeća da je u redu i baviti se plesom, i ritmičkom gimnastikom, i slikanjem, ali ipak, nogomet je nogomet… dok na kraju eseja ne dođete do brutalno iskrenog priznanja koje čuči duboko u svim roditeljima – strah od izolacije.

Ali ne one vrste izolacije koju djeca dožive od vršnjaka ako se po nečemu razlikuju. Nego izolacije i straha roditelja koje svoje dijete na njegovom putu više ne može pratiti i razumjeti, i koja će u krajnjoj liniji raskinuti vezu koju stvarate zajedničkim interesima.

Strah od toga da za svoju djecu jednog dana više nećemo biti dovoljno dobri.

Upoznat ćeš mnoge ljude koji će ti pokušati objasniti što je smisao života. Radi čega živimo. Neki od najpametnijih ljudi u povijesti pokušali su to sažeti i objasniti. Glazbenici, pisci, političari, filozofi, umjetnici, pjesnici… Govorili su o promjenjivoj prirodi života, njegovoj ironiji, strasti, želji i čaroliji.

Izgovorili su i napisali sjajne, velike stvari.

Nadam se da ćeš ih sve pročitati i čuti. Ima u tome nešto posebno, u zaljubljivanju u riječi. Osjećati ih kao lepršave leptire ispod kože. Kao vihore u glavi. Kao udarac šakom u trbuh.

U gotovo svim Backmanovim knjigama veza između roditelja i djece ili djedova i baka i unuka ima posebno mjesto. Uz ovu knjigu lako je uvidjeti zbog čega su ti odnosi imaju takvu težinu i zašto su uvijek tako intimni i autentični.

Ova je knjžica esencija svih onih odlika kojima Backmanove knjige zrače—ljudskost, tolerancija, zajedništvo i humor.

Ogromna je količina ljubavi koju Backman pokazuje prema svome sinu i supruzi. A one koji pamte ljubav Ovea prema Sonji ovdje će naći jedan detalj koji će ih posebno raznježiti.

Oni koji se s Backmanom još nisu upoznali trebaju znati da ovo nije njegovo najreprezentativnje djelo jednostavno jer je autobiografsko i formom neki posve različit svijet od njegovih romana.

Baš zbog toga je dobar izbor ako želite nešto kratko, brzo, smiješno, i nešto što ne zahtjeva previše obveze.

Vjerujem da obožavateljima Backmanovih djela neće trebati puno nagovaranja da posegnu za ovom knjigom (imali djecu ili ne). Osim dirljivog i urnebesnog sažetka roditeljstva, uz Sve što moj sin treba znati o svijetu imamo priliku upoznati čovjeka koji nam je stvorio Ovea, Brit-Marie, Bakicu, Medvedgrad, i sve druge priče koje su nas lakoćom osvojile.