djevojke koje sjaje naslovnica
recenzija

Djevojke koje sjaje – Lauren Beukes (recenzija)

Djevojke koje sjaje je knjiga koju već danima probavljam i mislim da još uvijek nisam s njom potpuno na čisto. 


Knjiga ima intrigantan koncept i nisam očekivala ništa manje od “wow”-reakcije. Ipak nije bilo za “wow”, ne mogu čak reći ni da je odlična, ali ima ono nešto zbog čega mi se uvukla pod kožu.

Voljela bih da sam Djevojke koje sjaje čitala na engleskom, jer u autoričinu pisanju ima nečeg tvrdog i surovog, realnog i oštrog-nečega što me na mahove podsjećalo na Kingovo pisanje.

Oni koji me poznaju znaju da mi najdraža Kingova knjiga nije niti jedan njegov roman nego njegov memoar o pisanju On Writing: A Memoir of the Craft).  

Nažalost, mislim da se puno toga izgubilo u prijevodu, a toliko baš nisam zagrizla za ovu knjigu da kupujem još jedan primjerak na engleskom.

Harper Curtis nasilnik je koji je pronašao kuću s nevjerojatnom tajnom gotovo jednako strašnom kao što je ona njegova poremećenog uma. Kuća otvara vrata u različita vremenska razdoblja, a u njima Harper pomno bira djevojke koje sjaje kako bi ih lišio tog sjaja.

Kaže da njihova smrt nije njegov grijeh, već njihov: ne bi smjele sjati. On se čini savršen ubojica: nezaustavljiv, neuhvatljiv, on misli. Godine 1989. u Chicagu jedna je djevojka ipak preživjela njegov surovi napad. Kirby Mazrachi odlučna je u tome da mora naći svojeg krvnika. U istrazi otkriva lica djevojaka koje nisu preživjele i dokaze koji su zapravo nemogući. No za nju, koja je trebala biti mrtva, nema nemogućeg…

U ovom je izuzetno napetu romanu Lauren Beukes uspjela spojiti gotovo nespojivo: akciju i liriku, triler i povijesni roman, SF i krimić. Učinila je to bez spisateljskog napora čitateljima na radost: ovo je roman koji se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita do kraja.

Harper Curtis zaista je ljudski šljam. Da, toliko je jednostavno. Nema u sebi apsolutno niti jedne kvalitete zbog koje biste se poželjeli znati više o njemu, niti jednog trenutka u knjizi u kojoj pokaže da je ljudsko biće, koliko god duboko se to u njemu krilo.

Lišen je svake emocije, vođen instinktom za krvlju i seksualnim ispunjenjem. Harper bira djevojke koje su njegova sušta suprotnost, djevojke koje “sjaje”, mlade žene koje se ističu u gomili bilo ljepotom, idealima, kreativnošću ili snagom karaktera—svime onim što on nema.

Onda u jednoj milisekundi autorica ubaci scenu u kojoj si on zamišlja da jedna od njegovih seksualnih partnerica dijeli život s njim.

Ne znam je li to bio pokušaj da se Harpera prikaže bićem koje kao i svako drugo ponekad žudi za društvom, ali meni je taj dio zapravo došao kao šaka u oko jer nema nikakve poveznice sa… pa, ničim, ni prije ni poslije tog trenutka.

Dosta je takvih trenutaka u knjizi; nebitnih likova, praznog hoda, prilično random razgovora. Da se ovu knjigu sažme za stotinjak stranica, imala bi daleko veći efekt.

O djevojkama koje sjaje saznamo u suštini vrlo malo. Djevojka koja je preživjela Harperov napad, Kirby Mazrachi, tvrdoglava je i uporna studentica, dijete drogerašice/prostitutke, cura koja mi ni po čemu posebnom nije bila simpatična.

Svi su likovi u knjizi takvi; razrađeni tek toliko da se ne može reći da su potpuno plitki,  ali nikada dovoljno oblikovani da ispune ono za što pretpostavljam da je autorica zamislila.

Čak ni način na koji kuća funkcionira nije nikada razjašnjen; Harper jednostavno išeta kroz vrata i snagom volje se nađe na istom mjestu godinama prije ili kasnije.

Metafora jednog izopačenog ljudskog uma? Neprolazna, nepromjenjiva, vječna i neiskorjenjiva ljudska zloba? Misterij uma jednog psihopata? Koje god značenje joj dali, u knjizi nema nijedne teorije da to potvrdi ili ospori.

Kuća je, eto tako, jednostavno tu i tako funkcionira. (A tek Bartek? Tko je pobogu Bartek i zašto je uopće u priči?!)

Čitava je atmosfera knjige dosta mračna i hladna (tko bi rekao, ha, uz ubojicu koji curama vadi utrobu), prilagođena stilu pisanja. Ono malo misterije (ta prokleta kuća, i hoće li Kirby stati Harperu na kraj) nije mi dalo da skroz odustanem od knjige. 

Ipak, nema napetosti; prilično je bjelodano od početka da Harper ubija a Kirbi preživi, a o onome između znamo premalo da bi nam bilo stalo.

Da sažmem-neloša knjiga za ubiti koji sat. Navukla sam se na potencijal priče i pisanja, ali ne mogu reći da će mi ostati u trajnom pamćenju.


Sve recenzije na Kutku za knjigu možete pronaći ovdje.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.