Već i sam spomen upravljača dovoljan je da moj Malac načuli uši, tako da nije bilo puno dvojbe oko toga trebamo li kupiti Upravljač za ljude ili ne. Pokazala se kao pun pogodak, kako za njega, tako i za mene, a po mom mišljenju, i za svakog knjiškog crvića u dobi od 9-12 godina. Uz Čudo, po meni, lektira za 21. stoljeće, toliko toga u njoj ima za raspakirati, pa krenimo redom.
Ono što me osvojilo kod ove knjige je način na koji Baddiel prezentira “opsjednutost” igricama i sličnim medijima. Upravljač za ljude dovoljno je jasna metafora sama po sebi, no Baddiel ide korak dalje i kroz likove Ellie i Franka pokušava iskristalizirati što je to toliko privlačno u igricama. Ellie je u igranju igrica poput FIFE, Street Fighter i Minecrafta bolja od Franka. Frank je, pak, majstor za kreiranje likova. Ellie ne želi izgledati kao štreberica, s naočalama i aparatićem. Frank više od svega želi upasti u školsku nogometnu momčad. Oboje se žele otarasiti školskih nasilnika, no nemaju ni snagu ni vještine da im se odupru.
Već vidite kamo ovo vodi.
11-godišnji Frank i Ellie u igricama pronalaze ispunjenje i validaciju koja im u stvarnom životu (kako u školskom, tako i u obiteljskom okruženju) nedostaje. Navikli da ih se tretira kao štrebere, a u obitelji više-manje zbog nekih drugih opsesija ignorira, djeca se okreću onome u čemu su zaista dobri. Bore se s moći i odgovornošću koju takva igračka sa sobom nosi, pokušavaju se izdići iznad glasa nasilnika koji polako postaje i njihov unutarnji glas, otkrivaju da se sposobnosti, talenti i vrijednosti ne mjere u kilobajtima, a sukobi s nasilnicima ne rješavaju uvijek udarcima à la Street Fighter.
Priča je podijeljena na tri “razine” (Stanka, Nadogradnja, i Najviša razina) i 57 poglavlja. Badiellov stil je jednostavan, prirodan, a humor, iako ponekad naginje sarkazmu, nikada nije nategnut ili neukusan (nešto što mi, primjerice, nekad smeta kod Walliamsa). Ispunjen je referencama na pop-kulturu, medije i elektroniku, a iako se 366 stranica čini pozamašnim zalogajem, zbog velikog fonta, odličnih ilustracija i priče koja jednostavno teče, čita se brzo i s užitkom.
Naizgled jednostavna i zabavna priča o blizancima koji dobiju upravljač kojim mogu upravljati ljudima oduševila me slojevitošću i nenametljivim, ali jasno profiliranim poukama. U svojoj srži, Upravljač za ljude priča je o malim opsesijama, nesigurnosti, eskapizmu – nebitno radi li se o hrani, igricama ili TV-u, ali nadasve, priča o otkrivanju sebe pored onoga za što mislite vas kao osobu određuje. Gotovo svi likovi, uključujući i roditelje, do kraja osvjeste svoje prioritete i preokupacije. Upravljač za ljude je divna knjiga koja će one najmlađe zabaviti, a one malo starije možda potaknuti na razgovor o tankoj granici između toga da upravljač kontrolirate vi i toga da on počne kontrolirati vas.
