knjiga oblaka chloe aridjis naslovnica
recenzija

Knjiga oblaka – Chloe Aridjis

Knjiga oblaka vrlo je neobična knjiga. Dok se priviknete na protagonisticu i njezin nemir koji je tjera ulicama Berlina, došli ste do kraja ove tanašne knjige – a tek onda postane potpuno jasno tko je zapravo protagonist u ovoj priči.


Ne znam je li do toga što se radi o autorskom prvijencu, no Knjiga oblaka stilski je dosta neujednačena. Između pokušaja da pomiri duge lirične ulomke sa šturom željeznom armaturom, ostavlja dojam da čitate zbirku priča (ili da se autorica i urednik/ca nisu mogli složiti baš oko svega…)

No to je u ovoj knjizi manje bitno. Puno jači dojam ostavlja slika Berlina, koji u ovoj priči nadilazi granice prostora i vremena.

Kroz lik mlade meksičke Židovke Tatiane, Aridjis propitkuje koliko je zapravo mračni dio njemačke povijesti utkan u kolektivnu svijest cijeloga svijeta.

Tatiana s obitelji kao dijete posjećuje Berlin, kratko prije pada Zida. Pri tom posjetu sigurna je da se u podzemnoj željeznici našla licem u lice s Hitlerom odjevenim u staricu.

“To je transfer neke vrste. Halucinacija. Projekcija. Nazovite kako hoćete (…) doživjeli ste ono što bi se moglo nazvati Hitlerovim sindromom. Nakon nekog vremena čovjek shvati da je Hitler posvuda. Njegov je duh u tijelu one muhe na prozoru koliko i u ženi koju ste vidjeli u U-Bahnu, i u ovoj kemijskoj olovci na stolu. On je isto toliko u vrapcu na grani kao i u crviću u vrapčevu kljunu.”

U Berlin se vraća na studij, te boravak produžuje na pet godina tijekom kojih uči disati u ritmu s gradom. Tatiana se osamljuje, živi zakukuljena u sebe i jeftine berlinske stanove, a dane troši na duge šetnje gradom i vožnju tramvajem.

Tatiana prihvaća posao transkribiranja za g. Weissa, povjesničara čiji radovi već duže vrijeme vise na marginama relevantnosti. Dok uči o Berlinu kroz Weissove oči, istodobno otkriva ono novo u gradu koji se grčevito trudi grabiti prema naprijed.

I nakon pet godina još uvijek me nešto tjera da svakih deset do dvanaest mjeseci promijenim boravište. Prostori mi postanu odveć bliski, odveć podatni, odveć prilagodljivi. Ispuni ih dosada i razdražljivost. I premda se, naravno, ni pod jednim novim krovom ništa ne bi stvarno promijenilo, voljela sam gajiti iluziju da se male promjene događaju u meni, da se sa svakom selidbom nešto obnavlja.

Jedna od zanimljivijih metafora je Tatianina čežnja za potpunim mrakom, nešto do čega je u velikom gradu teško doći, čak i uz sve zastore i maske za spavanje. Njezin bijeg od svjetla i potraga za tamom može se shvatiti kao težnja za osobnim suočavanjem s mrakom prošlosti.

No Berlin se silno trsi osvijetliti svaku ulicu i građevinu, a naslijeđe nacizma preobličiti ili jednostavno prepustiti potpunom mraku i zaboravu.

Je li besramno ili hrabro ići naprijed? Mijenjati grad za budućnost, ili ga čuvati kao spomenik prošlosti?

Je li Berlin “grad slučaj” ili se uspio uzdići iznad crnila prošlosti?

Određuje nas li ono što je bilo, ili smo svi mnogo više od toga?

Prijelomni trenutak (kako za Tatianu tako i za čitatelja) je onaj kada uvidi da nasilno pomirivanje dviju sukobljenih vizija više nema smisla. Shvativši da u tome nema ničeg herojskog, a ponukana jednim nemilim događajem, Tatiana naposljetku donosi odluku da Berlin ostavi iza sebe.

Knjiga oblaka knjiga je o Berlinu i o tome kako se njegovi stari i mladi stanovnici nose s naslijeđem podijeljenog grada dok iz gotovo svake zgrade, podruma, tramvaja, izviru duhovi prošlosti.

Knjiga oblaka pomalo me zatekla temom. Iz šturog sažetka može se nazreti samo kostur priče. No ono bitno, supstanca same priče i slika Berlina koja se u potpunosti može pojmiti tek kad okrenete zadnju stranicu, ono je po čemu ću pamtiti ovu knjižicu.

Onim svojim neposustalim tonom govorio je o djetinjstvima što su ostala zauvijek djetinjstva, nikad ne upoznavši druge stadije života, te o obožavanim učiteljima, likovima besprijekorna autoriteta koji u dječjim očima nisu mogli počiniti ništa loše, čiji se status s božanskog srozao na pseći. Te o ormarima i garderobama i drugim hermetičnim komadima namještaja, spremištima magičnih tajni (osobito kada su zatvoreni) što su odvezeni na kolima, rascijepani na komadiće i zapaljeni, njihov zamišljeni sadržaj pretvoren u paru, bez svjedoka. Te o torbama s ilustriranim knjigama, zadnji hura za imaginaciju prije no što će se spustiti poklopac od lijevanog željeza i sve se u trenu ugasiti.

Uništene alegorije prošlosti, nazivao ih je, čitavi inventari začudnosti lišeni značenja.


Knjiga oblaka izvorno je objavljena 2009., a kod nas u izdanju Profila 2011. u prijevodu Jagode Splivalo-Rusan i Gige Gračan.

A za daljnje preporuke (iako se radi o različitim gradovima i povijesnim razdobljima) bacite oko na Pročišćenje Andrewa Millera – još jedna knjiga koja se bavi topografijom gradova kroz leću povijesti.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.